U posljednje vrijeme Bosna i Hercegovina svjedoči brojnim političkim i pravnim događanjima koja izazivaju veliku pažnju javnosti. Tri ključna slučaja u posljednjim danima izazvala su brojne reakcije i podijelila mišljenja građana i političara.
Prvi slučaj odnosi se na Mirsada Berberovića, zeta predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Berberović je, prema optužnici Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovorna osoba firme Bihexo vršio nezakonite uplate na račun Agencije za posredovanje u zapošljavanju “Leading” za fiktivan angažman studenata. Novac koji je uplaćen na račun agencije, ranije optuženi Enisa i Sanel Đalić podizali su u gotovini i umanjen za proviziju predavali Berberoviću. Na taj način je optuženi pribavio protupravnu korist firmi Bihexo u iznosu od 125.329,57 KM. Međutim, prvostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu oslobodila je Mirsada Berberovića optužbi, što je izazvalo različite reakcije u javnosti.
Drugi slučaj odnosi se na Klub SDA u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, koji je uputio saopćenje u kojem optužuje Vladu Federacije BiH da sredstva prikupljena povećanjem doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje troši na lične privilegije umjesto na isplatu penzija. Prema navodima SDA, od planiranih 627 miliona KM dodatnih prihoda po osnovu doprinosa za PIO, Vlada Federacije BiH planira tek manji dio utrošiti na isplatu penzija, dok se ostatak koristi za povećanje plaća izabranih i imenovanih zvaničnika za 13 posto, kao i za povećanje naknada za odvojeni život i smještaj čak za 100 posto. SDA ističe da je nedavno povećanje penzija od 4,5 posto rezultat zakonske obaveze, a ne odluke Vlade, te smatraju da je posebno poražavajuće što vlast izdvaja više novca za smještaj jednog ministra nego za minimalno penzionersko primanje.
Treći slučaj odnosi se na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, premijera Radovana Viškovića i predsjednika Narodne skupštine RS Nenada Stevandića, za kojima je Sud Bosne i Hercegovine izdao nalog za privođenje zbog napada na ustavni poredak BiH. Međutim, prilikom sahrane porodice Todorović u Doboju, trojica političara su prisustvovala događaju uz minimalnu pratnju i nisu pokazivali nikakav strah od hapšenja. Jedan svjedok je izjavio da su u samo tri automobila bila prisutna tri policajca, te da nije bilo nikakvih posebnih sigurnosnih mjera. Također, nije primijećena nikakva nervoza ili strah od hapšenja među političarima, što je izazvalo dodatna pitanja o primjeni zakona i djelovanju pravosudnih institucija.
Ovi slučajevi ukazuju na složenost političkog i pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, te na izazove u primjeni zakona i odgovornosti političara. Dok jedni smatraju da je pravda ispoštovana, drugi izražavaju zabrinutost zbog mogućeg političkog utjecaja na pravosudne institucije. Očekuje se da će daljnji razvoj događaja donijeti dodatna pojašnjenja i reakcije od strane nadležnih institucija i javnosti.
Pored konkretnih slučajeva koji su uzdrmali političku scenu, šira slika društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini postaje sve složenija i zabrinjavajuća. Javni diskurs je sve više zatrovan optužbama, nepovjerenjem i percepcijom da se pravda selektivno primjenjuje. Kada se u istoj sedmici dogode oslobađajuće presude u osjetljivim predmetima, otvoreni napadi opozicije na raspodjelu javnih sredstava i neprovođenje zakonskih naloga nad visokim zvaničnicima, građani postaju s pravom zbunjeni i obeshrabreni. Pitanje vladavine prava, koje bi trebalo biti stub svakog demokratskog društva, postaje polje manipulacije i selektivne primjene. Umjesto jasnih poruka pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom, javnost se suočava sa slikom u kojoj politička pozicija ili porodična povezanost s moćnicima postaju faktor (ne)odgovornosti pred sudovima.
S druge strane, ekonomska i socijalna dimenzija sve više produbljuje jaz između običnih građana i političke elite. Dok se vode rasprave o tome da li će penzionerima biti isplaćeno minimalno povećanje penzija, istovremeno se odobravaju značajna povećanja plaća i privilegija zvaničnicima, što izaziva osjećaj nepravde kod najranjivijih kategorija stanovništva. Simbolika odluke da se više novca izdvaja za smještaj jednog ministra nego za osnovne životne potrebe penzionera posebno boli. Ovakve odluke ukazuju na to da vlasti sve više gube kontakt s realnošću građana koje predstavljaju. Ako se ovakav trend nastavi, postoji ozbiljna opasnost da dođe do još većeg nezadovoljstva i polarizacije društva, jer građani više ne vide institucije kao zaštitnike njihovih prava, već kao instrumente vlastitog interesa političke elite.
