U nedavnoj emisiji Telering, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, iznio je niz tvrdnji i optužbi vezanih za aferu poznatu kao “Viaduct”, pokušavajući da odgovornost prebaci na razne druge aktere u političkom i pravnom prostoru BiH. Njegovi komentari izazvali su veliku pažnju javnosti, jer su uključivali direktne optužbe, spekulacije i teorije zavjere, a sve s ciljem da, kako se čini, ublaži vlastitu političku odgovornost za novonastalu situaciju.
U razgovoru koji je emitovan pred kamerama, Dodik je istakao da slučaj Viaduct otkriva duboku disfunkcionalnost državnih institucija, koje, prema njegovom mišljenju, ne djeluju u interesu oba entiteta, nego ciljano rade na štetu Republike Srpske. Iako priznaje da problem postoji i da ga se ne može negirati, naglašava kako vlasti Republike Srpske ne bježe od svojih obaveza i da su ponudile zakonski osnovano rješenje.
To rješenje se, prema njegovim riječima, odnosi na korištenje neraspoređenih sredstava sa nivoa BiH, gdje bi, kako kaže, dio koji pripada Republici Srpskoj – u iznosu od 300 miliona maraka – mogao biti iskorišten za pokrivanje obaveza u ovom sporu. Međutim, tvrdi da iz Sarajeva dolazi odbijanje ove ideje jer, kako kaže, „BiH to neće platiti“, iako se radi o sredstvima koja „pripadaju Republici Srpskoj“.
U nastavku obraćanja, Dodik je izjavio da će od sada pa nadalje svakodnevno tražiti odgovore o tome kako je do ovog problema došlo. Kao glavne krivce za pravni i finansijski debakl označio je:
-
Advokate iz Banjaluke,
-
Njihove kolege iz Sarajeva,
-
Pojedince iz zajedničkih institucija BiH.
Prema njegovim tvrdnjama, svi oni su bili u sprezi i djelovali protiv interesa Republike Srpske. Dodik je tako dodatno pojačao svoje uvjerenje da postoji namjerna strategija nanošenja štete ovom entitetu.
Osim domaćih pravnih stručnjaka, Dodik je u svoju listu optuženih uključio i neka poznata imena sa političke i diplomatske scene. Tako se na udaru našla Svetlana Cenić, ekonomistica koja je ranije često kritikovala vlasti Republike Srpske, zatim američki ambasador Michael Murphy, te premijer Federacije BiH, Nermin Nikšić. Dodik je bez konkretnih dokaza insinuirao da svi ovi akteri imaju ulogu u nekoj vrsti šire zavjere usmjerene na podrivanje interesa RS-a.
Zanimljivo je primijetiti da su njegove izjave, iako izrečene sa puno samopouzdanja, zapravo više otvorile pitanja nego što su ponudile odgovore. Njegova neargumentovana retorika, ispunjena optužbama i aluzijama, mogla bi dodatno narušiti ionako kompleksne odnose unutar Bosne i Hercegovine.
Dodikova strategija u ovom slučaju, očigledno, nije bila fokusirana na analizu konkretnih grešaka i odgovornosti unutar samog sistema Republike Srpske, već na pokušaj da se kroz širenje odgovornosti skrene pažnja sa uloge vlasti u ovom finansijskom skandalu. Umjesto preuzimanja odgovornosti, izabrana je retorika žrtve, gdje se vlasti RS predstavljaju kao meta u orkestriranoj akciji.
Takođe je zabrinjavajuće to što se čitava stvar dodatno komplikuje upotrebom nacionalne retorike i opasnih podjela. Kada se problem ne rješava kroz institucije već kroz javni linč i insinuacije, gubi se vjera u pravni sistem i procesnu pravdu, a cijeli slučaj biva sveden na još jednu političku predstavu.
U konačnici, slučaj „Viaduct“ više nije samo pravno-finansijski problem. Postao je simbol načina na koji se odgovornost u domaćoj politici često pokušava izbjeći kroz kreiranje neprijatelja i plasiranje teorija zavjere. Umjesto da se jasno i precizno istraže propusti, te da se javnosti transparentno predoče svi detalji, izabrana je stara i poznata taktika – traženje krivaca svuda osim u vlastitom dvorištu. U takvom okruženju, pravo rješenje ostaje daleko, a šteta po povjerenje građana sve veća.
Ovakav način političkog djelovanja, gdje se neutemeljene optužbe i manipulacije koriste kao sredstvo skretanja pažnje, predstavlja ozbiljnu prijetnju za stabilnost demokratskih procesa u zemlji. Umjesto da se odgovorni pozovu na transparentnost i preuzmu odgovornost za moguće greške, javnost se zatrpava neprovjerenim informacijama i teorijama koje služe isključivo za očuvanje vlastitih pozicija. Dugoročno, ovakva praksa podriva povjerenje građana u institucije i doprinosi daljoj polarizaciji društva, ostavljajući istinska pitanja bez odgovora i pravdu daleko od onih koji je traže.
