Nura Jahić i Smail Omerović, obnovili su kuću u Srebrenici, ali ne žive u svom gradu. Žive u Austriji. Stigli su uoči 11 jula. Kažu, jedina utjeha porodicama koje svake godine dolaze je kada uspiju pronaći njihove posmrtne ostatke, i ukopaju ih u mezarje Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
- april 1992. Nura je otišla iz Srebrenice, u kojoj joj je ubijeno kaže, pola porodice. U Beču živi 31 godinu sa suprugom.
“I oca sam izgubila, ubijen je u Glogovu, tri mi amidže, dvije tetke, tri strine, pola familije. Skoro su svi nađeni. Jedni su ukopani u Glogovu, jedni u Bratuncu, jedni su u Potočarima kako je i gdje ko nađen. Ko je ‘92 ubijen, ukopan je u Bratuncu, žalosno je”, kaže Nura Jahić.
Napravili su kuću u Srebrenici, optimistični da će grad oživjeti, no nije, priča nam njen suprug. Nekada bogata čaršija koja je živjela punim plućima je prazna, nema mladih ljudi, posla. Radi samo nekoliko kafića, kada se zatvore i ta vrata , ovaj grad obuzme tišina, dok se prisjeća kako je napustio Srebrenicu.
“Imao sam 40 godina, otišao sam na posao drugog maja ‘92. godine u Beograd. Radio sam u Pirotehnici Beograd, otišao sam na gradilište gdje sam radio i 15. maja dobili smo svi u firmi, muslimani, otkaz. Prijavili smo se u Crveni krst. Otišli u sabirni centar gdje smo se svi muslimani skupili u napuštene barake u Obrenovcu. Međutim …tako smo se jedan po jedan razilazili, otišli smo. ..Došao sam ‘93 u Tuzlu i bio tu. Sada budem u Austiji, ali ljeti dođem 2,3 puta godišnje u svoje polje gdje sam rođen i gdje sam obnovio kuću. Nažalost, nema života tu, nema naroda”, kaže Smail Omerović .
Prilikom pada Srebrenice izgubio je tri brata.
“Izgubio si, sve si izgubio, eto jedino što sam ja ostao od braće. Bilo nas je prije rata 6, ostala su nas trojica ( Jeste li pronašli posmrtne ostatke, jeste li ukopali svoje najmilije?) Pa jesam. Jesmo, ali nisu kompletna tijela od braće. Nažalost, bili su mladi i bratići. Jedan je imao 14 godina, jedan 15, jedan 16 godina. Mladi, to su bila djeca, ali eto …Šta ćes, tako se desilo i šta ćemo. Ne možemo ništa izmjeniti. Život ide dalje, moramo nastaviti da živimo”, rekao je Smail Omerović.
Ovaj grad živi u njima. Smail i Nura i ove, kao i svake godine uoči 11 jula, u bolu stoje sa ostalim ljudima. Kažu, uvijek je teško i emotivno iznova sve proživljavati.
pressmediabih
