No, da bi se osigurao kvalitetan proizvod neophodna je kvalitetna sirovina, do koje je sve teže doći.
Osamnaest godina ili više od polovine života Dario Čeko u viteškom naselju Jardol sa svojim ocem koji se vratio iz Švicarske živi svoj san, da u svojoj kući i državi živi od vlastitog rada. Počeli su sa proizvodnjom kreveta od punog drveta za veleprodaje, a danas devet zaposlenih u ovoj firmi radi i ostali namještaj kako za evropsko, tako i domaće tržište. I dok većinom svjedočimo želji za odlaskom iz Bosne i Hercegovine, ovaj tridesetdvogodišnjak unatoč općoj nesigurnosti, planira proširenje proizvodnje.
U malom proizvodnom pogonu smještenom ispred porodične kuće, koji bezmalo pa dva desetljeća preživljava sve probleme sa kojima se proizvođači u ovoj zemlji svakodnevno suočavaju, porodica Čeko, primjenjujući iskustva malih evropskih preduzeća proizvodi namještaj, opredjeljujući se sve više domaćem tržištu. Takva poslovna odluka im je u pandemijskom vremenu osigurala znatan rast proizvodnje i potvrdila da se i u vrijeme krize od rada u ovoj zemlji može živjeti.
“Od kvalitetnog i poštenog rada može uvijek i moglo je i u vrijeme mog djeda i u vrijeme mog oca”, kaže suvlasnik Anto Čeko za Federalnu televiziju.
“Sve više dolazi do izražaja da se u Bosni može raditi, može zaraditi, jer je BiH jako veliko tržište”, ističe Dario Čeko, direktor firme.
No, da bi se osigurao kvalitetan proizvod neophodna je kvalitetna sirovina, do koje je sve teže doći.
“Stanje što se tiče sirovine je jako teško. Sva roba prve klase, koja bi se trebala plasirati našim kupcima, nažalost se izvozi tako da mi kupimo te mrvice što ostanu ovdje i sve je teže i teže”, dodaje Dario.
Ništa bolja situacija nije ni sa radnom snagom, koje nema, no ono što je najbitnije kaže je želja da se nauči. Potvrđuje to i Dubravko, najstariji radnik u firmi, inače nekadašnji pekar koji razloge zbog kojih je miris peciva zamjenio mirisom drveta, objašnjava ovako:
“Rat bio, prošao, firma se zatvorila, mora se nešto raditi. Tako da sam došao ovdje.”
I naučio o drvetu od kojeg živi ono što ni sanjao nije da će ga zanimati. A siguran je da će dočekati i izgradnju novog pogona u kojem će on mlađima prenositi znanje stečeno u proizvodnji.
“Radimo na kupovini zemljišta da možemo širit proizvodni pogon gdje će biti posebno odvojeni serijski proizvod, narudžba, pločasti i masiva, sve će biti odvojeno jer tržište nam to traži”, pojašnjava Dario.
I pored stanja koje je zabrinulo cijeli svijet, Dario ne odustaje od novih ulaganja jer čovjek, kaže, mora imati nadu koja se ovdje iz niza razloga sve češće zatire. Zbog čega svakodnevno ispraća prijatelje koji od vlastite kuće idu za plaćom o kojoj ovdje mogu samo sanjati. No, on koji je iz Švicarske došao kući nema dileme.
“Oni kažu to je 3.000 maraka, ali uz to ide stan tisuću eura, pa porez, pa penziono, pa kranke kasa i onda se životari isto ko i ovdje. Ako ću već životariti, onda životarim u svom na svom.”
crna-hronika
