Refleksije na Proslavu Nacionalnog Dana Izraela u Bosni i Hercegovini
U savremenom kontekstu, gdje se ratovi i sukobi često čine dalekim, a ljudske tragedije zaboravljene, skretanje pažnje na stvarnost koju mnogi od nas ne žele vidjeti postaje ključno. U nedavnom događaju u Mostaru, obilježavanje 77. nacionalnog dana Izraela, koje je organizovao izraelski biznismen Amir Gross Kabiri, izazvalo je brojne reakcije, posebno među onima koji su svesni teških okolnosti u kojima žive Palestinci. Među najistaknutijim kritikama bila je izjava zastupnice u državnom Parlamentu, Mije Karamehić-Abazović, koja je postavila važna pitanja o moralnim vrijednostima slavlja u kontekstu ljudskih patnji i tragedija koje se ne smiju zanemariti.
Proslava u Mostaru nije bila samo jednostavna svečanost; to je bio događaj koji je, prema mišljenju mnogih, ignorirao stvarnu sliku sukoba u Gazi. Naime, dok se u crkvi i župi Svete obitelji u Gazi odvijaju strašni napadi, gdje su mnogi nevini ljudi gubili svoje živote, slaviti činove koji dolaze iz režima koji se suočava s optužbama za ratne zločine postaje izuzetno problematično. Karamehić-Abazović je postavila pitanje onih koji su prisustvovali ovom događaju: Da li su osvježavali uspomenu na žrtve ili su se, možda, osjećali kao da slave? Ovo pitanje otvara diskusiju o našim vlastitim vrijednostima i moralu, te o tome kako oblikujemo naše stavove prema događajima koji se odvijaju u svijetu, posebno kada su u pitanju ljudske tragedije.
Nadalje, izjava zastupnice se osvrnula na patnje koje su trpjeli Palestinci, posebno žene i djeca, u ovom dugotrajnom sukobu. Prema njenim riječima, desetine hiljada ljudi, uključujući nevinu djecu, žrtve su brutalnih napada i treba ih pominjati i poštovati, a ne zaboraviti ili ignorirati. Ovaj aspekt njenog govora poziva na nužnost empatije u svetu koji je često preplavljen mržnjom i frustracijom. Na primjer, u posljednjim godinama, izvještaji humanitarnih organizacija su pokazali da su više od pola miliona djece u Gazi direktno pogođene sukobima, što dodatno naglašava potrebu za priznavanjem njihove patnje. Umjesto da se slavi neka vrsta uspjeha, trebali bismo se fokusirati na prepoznavanje i priznavanje bolnih stvarnosti koje su prisutne u svakom ratu.
U svojoj kritici, Karamehić-Abazović nije zaboravila ni na ulogu katoličke bolnice u Gazi, koja je, prema njenim riječima, mjesecima tražila osnovne humanitarne resurse kao što su lijekovi i struja. U trenutku kada se svijet suočava s humanitarnim krizama, a bolnice su na rubu kolapsa, zapitam se koliko su slavlja i svečanosti zapravo u skladu s humanitarnim načelima koje bi trebale voditi svakog pojedinca, bez obzira na njegovu nacionalnost ili religiju. Ovaj kontrast između proslava i stvarnosti na terenu ukazuje na duboku moralnu dilemu s kojom se suočavamo kao društvo. Naime, svaka proslava koja se odvija u okruženju gdje su ljudske patnje prisutne, zahtijeva od nas da preispitamo naše motive i vrijednosti.
U ovom kontekstu, postavlja se pitanje kako možemo, kao društvo, prevazići te podjele i izgraditi mostove ka razumevanju. Karamehić-Abazović je pozvala sve nas da preispitamo vlastite stavove i vrijednosti, posebno kada se suočavamo s situacijama koje zahtijevaju od nas da budemo na strani pravde i ljudskih prava. Kako možemo slaviti nešto što je u suprotnosti sa osnovnim ljudskim vrijednostima? Ovo pitanje zaslužuje našu pažnju i razmišljanje. Istovremeno, ovo je prilika da se osvježimo u razumijevanju kompleksnosti sukoba i uzroka koji ga oblikuju, kako bismo mogli doprinositi mirnijem svijetu.
Na kraju, ne možemo zanemariti činjenicu da su žrtve ovog sukoba ljudi s porodicama, snovima i nadama. Njihova patnja nije samo statistika; to su stvarne osobe čije su živote pogodili rat i nasilje. Osnova svakog humanizma je saosjećanje i sposobnost prepoznavanja ljudske patnje. Dok slavimo ili obilježavamo određene datume, trebali bismo se prisjetiti onih koji pate i onih koji su izgubili sve. Ova refleksija nas poziva na akciju, bilo kroz humanitarne inicijative, bilo kroz aktivno zalaganje za mir i pravdu. Neka nas to podsjeti na važnost mira i dijaloga kao osnovnih sredstava za rješavanje sukoba, a ne oružja i nasilja.
U zaključku, proslava nacionalnog dana Izraela u Bosni i Hercegovini ne smije biti samo povod za slavlje, već i prilika za preispitivanje naših stavova prema sukobima, ljudskim pravima i etici. Kako bismo napredovali kao društvo, moramo se suočiti s izazovima koji se postavljaju pred nas, a to uključuje i prepoznavanje i suočavanje s bolnim istinama koje su dio naše globalne stvarnosti. U tom smislu, važno je razviti kritičko razmišljanje i otvorenost prema različitim perspektivama, kako bismo mogli izgraditi svijet temeljen na poštovanju i razumijevanju.
