Uspomene na Nijaza i Muhameda Šukrića: Sjećanje na stradale u ratu
Izgovarajući imena profesora Nijaza Šukrića i njegovog sina Muhameda, ne samo da odajemo počast njihovim životima, već i podsjećamo na strašnu istinu o ratu u Bosni i Hercegovini. Ova imena postaju simboli tragičnih stradanja, planiranog ubijanja i gubitka nevinih života. Na taj dan, 29. augusta 1992. godine, Sarajevo se suočilo s gubitkom jednog od svojih najcjenjenijih profesora i njegovog mladog sina, čime su se otvorile rane koje nikada neće zacijeliti. Ova tragedija nije samo privatna bol porodice Šukrić, već i kolektivna trauma cijelog naroda. Svako od nas, svako ko je svjestan te povijesti, osjeća težinu tog gubitka, jer se radi o ljudima koji su doprinijeli razvoju zajednice i obrazovanja.
Profesor Nijaz Šukrić bio je više od nastavnika; bio je znalac, posvećen istraživač i učitelj koji je generacijama prenio vrijednosti obrazovanja i humanizma. Rođen u Travniku, stekao je obrazovanje u najboljim institucijama, a njegova strast prema učenju i pedagoškom radu ostavila je dubok trag na mnoge. Njegova misija nije bila samo podučavanje, već i oblikovanje budućnosti kroz znanje. Njegovo predavanje u Gazi Husrev-begovoj medresi nije se svodilo samo na akademske predmete — on je učio svoje učenike da cijene život, kulturu i tradiciju svoje zemlje. Njegov gubitak nije samo gubitak jednog čovjeka, već gubitak znanja i mudrosti koju je predstavljao. Njegovi učenici često se sjećaju inspiracije koju im je davao, potičući ih da postanu aktivni sudionici u društvu, a ne samo pasivni promatrači.
Nažalost, sudbina je bila okrutna. Tijekom rata, učitelj i njegov jedanaestogodišnji sin postali su žrtve planiranog zločina. Granata ispaljena s četničkih položaja pogodila je zgradu Vrhovnog islamskog starješinstva, gdje su se nalazili. U tom tragičnom trenutku, život je izgubio profesor Nijaz, a njegov sin Muhamed, nastradao je kao nevina žrtva. Ovaj događaj simbolizuje više od samo gubitka; to je prikaz brutalnosti rata, gdje su čak i nevini, poput djece, postali mete zla. Nažalost, ovo nije bio izoliran incident. Tijekom rata, mnogi su nevini ljudi, uključujući žene i djecu, izgubili živote zbog besmislenog nasilja. Njihova sudbina ostaje trajni podsjetnik na cijenu rata, koja se plaća krvlju nevinih.
U tom ratnom okruženju, logor Kula bio je samo uvod u horor koji je uslijedio. Nijaz i Muhamed su pretrpjeli strahote logora, gladi, nasilja i poniženja. Mnoge porodice su razdvojene, a pojedinci su prolazili kroz neizdržive patnje. Nakon što su preživjeli ta iskušenja, nadali su se da će biti pošteđeni dalje patnje, ali zlo je čekalo na svakom koraku. Granata nije bila slučajan pogodak; bila je to precizno planirana smrt, dio šire strategije etničkog čišćenja koja je imala za cilj uništenje sveg što je predstavljalo otpor. Bilo je to izračunato ubijanje znanja, kulture i budućnosti. Ovaj tragični događaj ne može se zaboraviti, jer predstavlja vrhunac nečovječnosti koju su mnogi pretrpjeli tokom rata.
Tragedija Nijaza i Muhameda ne može se zaboraviti, ni umanjiti. Ova priča je svjedočanstvo o tome kako su ratovi često usmjereni protiv najranjivijih članova društva. Njihova ubojstva su podsjetnik na to kako su nevini ljudi često najlakše žrtve ratnih sukoba. Sjećanje na njih je kolektivna odgovornost, kako bismo osigurali da se ovakvi događaji nikada ne ponove. Naše sjećanje na njih postaje akt otpora protiv zaborava, protiv negiranja i iskrivljavanja istorije. U društvu koje se suočava s izazovima sjećanja, važno je da osnažimo glasove onih koji su stradali i da ih osiguramo da budu dio naše kolektivne svijesti.
Nažalost, čak i trideset tri godine nakon rata, i dalje se suočavamo s poricanjem zločina i glorifikacijom onih koji su ih počinili. Svako poricanje, svaka izrečena laž predstavlja novo oružje protiv sjećanja na žrtve. U tom kontekstu, sjećanje na Nijaza i Muhameda postaje ključno ne samo za njihovu porodicu, već i za sve nas, kako bismo razumjeli zlo koje je zadesilo našu zemlju i kako bismo se borili protiv ponovnog rađanja takvih tendencija. Ovaj proces sjećanja podrazumijeva educiranje mladih o onome što se desilo, kako bi se osiguralo da sljedeće generacije ne ponavljaju greške prošlosti.
U konačnici, kad izgovaramo imena Nijaza i Muhameda Šukrića, izgovaramo istinu o ratu u Bosni i Hercegovini. Ta istina je bolna, ali neophodna. Ona nas podsjeća da znanje i obrazovanje ne smiju biti nikada zaboravljeni, da su oni otpor protiv zla koje se ponekad čini neuništivim. Dokle god se sjećamo, zlo nije pobijedilo, a sjećanje na njih postaje simbol nade i snage za sve buduće generacije. U tom svjetlu, trebamo raditi na tome da izgradimo društvo koje poštuje različitosti, razumije važnost mira i koje se nikada ne zaboravlja na lekcije prošlosti.
