U nedavnom gostovanju na televiziji Hayat, Nenad Čanak, bivši lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, iznio je niz oštrih stavova o aktuelnim političkim događajima na Balkanu, posebno fokusirajući se na ulogu Aleksandra Vučića i Milorada Dodika u regionalnim i međunarodnim odnosima. Njegove izjave usmjerene su protiv autokratskih tendencija i političke hipokrizije, koju, kako tvrdi, oličavaju upravo lideri Srbije i Republike Srpske.
Čanak je analizirao kontekst u kojem se obilježava Dan pobjede nad fašizmom u Rusiji, naglašavajući kako je paradoksalno da današnja Rusija, koju naziva predvodnicom neofašizma, obilježava pobjedu protiv fašizma. Istakao je da je istinski nosilac te pobjede bio Sovjetski Savez, ne današnja Ruska Federacija. U svom komentaru nije štedio ni aktuelne svjetske i regionalne lidere koji su prisustvovali vojnoj paradi, među kojima su bili Putin, Lukašenko, Xi Jinping, kao i spomenuti Vučić i Dodik.
Posebno je naglasio simboliku protokola – Vučić, koji je ranije sjedio u blizini Putina, ove godine je, prema njegovim riječima, sjedio tek četrnaesti po redu, što u diplomatskom jeziku označava pad u značaju. Zaključuje da je Vučić došao po naređenju, a ne po zaslugama, i to tumači kao drugi politički “šamar” – prvi je već doživio u SAD-u.
Kada govori o političkoj sceni u Srbiji, Čanak koristi vrlo direktan jezik. Tvrdi da su dva osnovna politička pravca u zemlji:
-
Prvi: oni koji aktivno rade u interesu Rusije.
-
Drugi: oni koji se Rusije boje, među koje svrstava i Vučića.
Prema njegovim riječima, jedini razlog što je Vučić još uvijek na vlasti jeste nedovoljno organizovana i ideološki nejasna opozicija. Kao ključni propušteni trenutak vidi proteste od 15. marta, kada se ogroman broj ljudi okupio u Beogradu, ali bez jasno definisanih zahtjeva i ciljeva. Dodaje da je vlast tada, kako navodi, čak pribjegla korištenju soničnog oružja, što ocjenjuje kao nasilje bez presedana.
U nastavku intervjua, Čanak se osvrće i na taktike koje koristi režim u Srbiji, povezujući ih sa takozvanim “obojenim revolucijama”, koje ruska propaganda koristi da bi diskreditovala građanske pokrete. Odbacuje taj narativ kao lažan i ističe da su protesti u Ukrajini i drugim zemljama rezultat težnje naroda ka Evropskoj uniji i demokratskim vrijednostima, a ne pokušaji stranih intervencija.
Dodaje da se u Srbiji održava iluzija stabilnosti zahvaljujući:
-
Konfuziji oko vrijednosnog sistema;
-
Upornom zadržavanju ideje “velike Srbije”;
-
Nesposobnosti opozicije da ponudi jasnu alternativu.
Prema njegovom mišljenju, ekonomska zavisnost Balkana od zapadnih donacija predstavlja ključnu tačku opstanka mnogih država u regiji. Smatra da bi, u slučaju povlačenja tih sredstava, mnoge države teško preživjele. Orijentacija prema istoku, kako ističe, predstavlja put unazad, čak i u ekonomskom smislu – iako Rusija posjeduje ogromna prirodna bogatstva, njeni građani, prema njegovim riječima, žive u gorim uslovima od većine naroda na Balkanu.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, Čanak se dotakao i pokušaja hapšenja Milorada Dodika od strane SIPA-e, koji je, iako pod potjernicom, zaštićen nelegalnim prisustvom srbijanske policije na teritoriji BiH. Kritikuje domaće institucije koje nisu djelovale odlučno, jasno poručivši: “Ako niste uhapsili Dodika – onda ne možete više obavljati svoj posao.”
Njegova završna poruka bila je emocionalno obojena, ali precizna: “Sve za Bosnu, Bosnu ni za šta.” Time je istakao svoju bezrezervnu podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine.
Kroz cijeli intervju, Nenad Čanak koristi jasan, često provokativan stil, ne libeći se da kritikuje ni vlast ni opoziciju, ni domaće ni strane aktere. Njegova osnovna poruka može se svesti na nekoliko ključnih poruka:
-
Autokratije su prijetnja ne samo političkom već i ekonomskom opstanku Balkana.
-
Lažna obećanja i prazni politički rituali bez konkretnih promjena dovode samo do dublje krize.
-
Oslanjanje na Rusiju vodi u izolaciju i nazadovanje, dok je put ka EU jedini realan okvir za napredak.
Njegove riječi, iako često oštre, oslikavaju stvarnost jedne regije koja se, decenijama nakon ratova i raspada Jugoslavije, još uvijek traži između prošlosti i budućnosti, između istoka i zapada.
