Čanak o ispraćaju Ratka Mladića: politička poruka jača od vjerskog obreda
Javna reakcija Nenada Čanka na način na koji je u Beogradu organizovan ispraćaj Ratka Mladića otvorila je staru, ali i dalje izuzetno osjetljivu temu: gdje prestaje vjerski obred, a počinje političko veličanje osuđenog ratnog zločina? Vojvođanski političar ocijenio je da su državne počasti, prisustvo zvaničnika i medijsko praćenje s nacionalnim predznakom poslali poruku koja daleko nadilazi puko opraštanje od preminule osobe.
Prema njegovom viđenju, riječ je o javnom događaju koji je, umjesto tihe molitve i pijeteta, dobio obilježja društvene rehabilitacije čovjeka koji je pravosnažno osuđen za najteže zločine.
Čanakov komentar, prenesen kroz medije, ne treba čitati samo kao još jednu u nizu političkih polemika, već i kao upozorenje na dugotrajan proces normalizacije nacionalističkog diskursa na prostoru bivše Jugoslavije.
On tvrdi da takvi prizori nisu slučajnost niti izolovani incident, nego posljedica godina u kojima su se politička moć, vojna simbolika i vjerski autoritet sve češće spajali u jednu poruku: da se sporni likovi iz ratne prošlosti mogu predstavljati kao zaštitnici naroda, umjesto kao ljudi odgovorni za ogromnu patnju drugih. Upravo tu, smatra on, nastaje problem koji nadilazi jednu sahranu i ulazi u sferu kolektivnog pamćenja.
Posebnu oštrinu Čanak je usmjerio prema ulozi patrijarha Porfirija i Srpske pravoslavne crkve, upozoravajući da vjerski autoriteti u takvim trenucima imaju snažan utjecaj na javnost. Njegova ironična opaska da se “ne bi trebalo iznenaditi ako ga SPC sutra proglasi svecem” nije službena tvrdnja niti najava bilo kakve kanonizacije, nego polemična formulacija kojom je želio naglasiti dubinu svoje zabrinutosti.
Ipak, iako takav iskaz nema potvrdu u činjenicama kao najavu crkvene odluke, on otvara važno pitanje: koliko daleko mogu ići simboličke poruke kada se istaknuti ratni akteri predstavljaju kroz jezik poštovanja, a ne odgovornosti?
U cijeloj raspravi posebno je osjetljivo i pitanje historijskih trauma. Čanak se osvrnuo na poruke prema kojima je Mladić navodno djelovao tako da spriječi ponavljanje Jasenovca, smatrajući da je riječ o zloupotrebi jednog od najdubljih rana srpskog naroda. Takav narativ, prema njegovom tumačenju, pretvara sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata u politički alat kojim se opravdavaju kasniji zločini.
To je opasan mehanizam jer uvodi logiku po kojoj se zločin može pravdati drugim zločinom, a nova stradanja predstavljati kao preventivna ili odbrambena mjera.
Upravo zato je važno razlikovati vjerski pijetet prema preminulom od javnog veličanja njegovog ratnog djelovanja. Porodica ima pravo da tuguje, a vjernici da se mole za dušu pokojnika, bez obzira na to kako javnost ocjenjuje njegovu biografiju. Međutim, kada se sahrana pretvara u političku scenu, kada prisustvuju predstavnici vlasti i kada medijski prijenos dobije ton državne ceremonije, tada poruka postaje mnogo šira.
Ona više ne govori samo o žalosti, nego i o vrijednostima koje zajednica želi afirmisati. Zbog toga se u javnom prostoru mora održavati jasna granica između molitve i glorifikacije.
Ova rasprava nije važna samo zbog Ratka Mladića ili zbog jednog događaja u Beogradu. Ona je važna zato što pokazuje kako društva na Balkanu i dalje vode bitku oko tumačenja prošlosti. U takvom kontekstu, svako ko upozori na opasnost od relativizacije zločina često biva optužen za preuveličavanje ili političku provokaciju.
Ipak, bez otvorenog razgovora o tome ko je odgovoran za ratne zločine, kako se žrtve imenuju i kako se javno govori o presudama međunarodnih sudova, teško je očekivati stvarno pomirenje. Pomirenje ne počiva na zaboravu, nego na priznanju činjenica i poštovanju tuđe boli.
U tom smislu, Čankove riječi, ma koliko bile oštre, podsjećaju na jednu jednostavnu istinu: tuđa žrtva ne smije biti manje vrijedna od naše. Ako se tragedija Jasenovca koristi za opravdavanje nasilja nad drugim ljudima, tada se historijsko sjećanje zloupotrebljava i pretvara u ideološki štit. To nije samo moralni problem nego i politički signal da se u javnom prostoru nastavlja selektivno pamćenje.
Jednom kada se počnu praviti izuzeci za “naše” zločine, otvara se put ka tome da se sutra isto učini i sa zločinima nad drugima.
Važno je, međutim, izbjeći i drugu zamku: kritika institucija ne smije se pretvoriti u osudu čitavog naroda. Srbija nije homogena politička ni moralna cjelina, a među njenim građanima postoje različiti stavovi o ratu, odgovornosti i sjećanju na devedesete. Isto vrijedi i za pravoslavne vjernike, među kojima ima mnogo onih koji ne podržavaju veličanje osuđenih zločinaca.
Zbog toga se rasprava mora voditi precizno: kritikovati konkretne postupke, konkretne izjave i konkretne aktere, a ne kolektivno etiketirati zajednice.
Čanak je svojom reakcijom zapravo otvorio šire pitanje političke kulture u regionu: kakvu poruku šaljemo mladima kada javno odajemo počast osobama osuđenim za zločine, dok istovremeno govorimo o evropskim vrijednostima, miru i suživotu? Ako se djeci kaže da je ubijanje nevinih neprihvatljivo, a zatim im se pokazuje da za “naše” postoji drugačiji moralni standard, onda se ruši sama osnova društvene odgovornosti.
U tom smislu, javne ceremonije, govori i televizijski prilozi nisu samo medijski sadržaj, nego i lekcije o tome ko zaslužuje poštovanje, a ko kritiku.
Na kraju, slučaj ispraćaja Ratka Mladića pokazuje koliko su na ovim prostorima i dalje žive podjele oko prošlosti, ali i koliko je važno da javni glasovi koji upozoravaju na opasnost relativizacije zločina ne budu unaprijed odbačeni.
Čankov rječnik može biti grub, njegova ironija pretjerana, a politički nastup često provokativan, ali problem na koji ukazuje ostaje stvaran: kada se osuđeni ratni zločinac prikazuje kroz prizmu državnog ili duhovnog legitimiteta, tada društvo šalje poruku da nije naučilo osnovnu lekciju historije. A bez te lekcije, teško je graditi budućnost u kojoj će i vlastite i tuđe žrtve biti jednako dostojanstveno priznate.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
