Građanska inicijativa “Možemo birati” pokrenula kampanju bojkota proizvoda iz Srbije i određenih kompanija iz entiteta RS
Građanska inicijativa “Možemo birati” posljednjih dana privlači pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini nakon što je uputila otvoren poziv građanima na bojkot proizvoda proizvedenih u Srbiji, kao i niza kompanija i trgovačkih lanaca iz entiteta RS. Kampanja je predstavljena kao oblik mirnog potrošačkog odgovora na, kako organizatori tvrde, negiranje genocida u Srebrenici i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.
U središtu poruke nalazi se ideja da građani svojim svakodnevnim kupovinama mogu izraziti politički i moralni stav, bez izlaska na ulicu i bez sukoba.
Pod sloganom “Naš novac je naš izbor”, ova inicijativa poziva potrošače da pažljivo provjeravaju deklaracije proizvoda i, kada postoji alternativa, odluče se za robu koja nije proizvedena u Srbiji. Prema njihovom objašnjenju, riječ je o svjesnoj i dobrovoljnoj akciji u kojoj se ekonomska odluka pojedinca pretvara u poruku nezadovoljstva.
Organizatori naglašavaju da njihov cilj nije stvaranje tenzija, nego jačanje svijesti o tome da potrošač svojim novcem podržava određene poslovne i društvene tokove.
Posebnu pažnju izazvala je činjenica da se kampanja ne odnosi samo na proizvode iz susjedne države, nego i na određene brendove, firme i trgovačke lance iz entiteta RS. Na objavljenim listama našla su se imena iz više sektora, uključujući prehrambenu industriju, trgovinu, gorivo i farmaceutsku proizvodnju.
Među kompanijama koje su navedene u javnim objavama nalaze se Vitinka, Nektar, Mlijekoprodukt, Mesna industrija Tulumović, Mljekara Pađeni, Tropic ribarstvo, Tomico, Janj, Mlin Pavlović, Rapić, Livač Trapist, Prijedorčanka i druge. U segmentu goriva posebno je izdvojen Nestro Petrol, dok je među industrijskim firmama spomenut Hemofarm Banja Luka.
Na listi trgovina i prodajnih objekata nalaze se i poznati lanci poput Crvene jabuke, Tropica, ZP Komerca, Trivasa, Žito prometa i Samoposluge Đurić. Time je kampanja dobila širi karakter, jer ne poziva samo na izbjegavanje određenih proizvoda, već i na promjenu svakodnevnih potrošačkih navika u supermarketima, na benzinskim pumpama i u specijaliziranim prodajnim lancima.
Takav pristup pokazuje da organizatori žele postići dugoročniji efekat, oslanjajući se na naviku potrošača da redovno kupuju iste marke i u istim trgovinama.
Važno je naglasiti da inicijativa u svojim javnim objavama insistira na tome da objavljivanje naziva kompanija ne znači optuživanje vlasnika, zaposlenih ili kupaca za bilo kakve političke odluke, ratne zločine ili postupke drugih osoba. U metodologiji koju su objavili navodi se da se firme uvrštavaju na listu na osnovu javno dostupnih i provjerljivih podataka o poslovanju, vlasništvu ili mjestu proizvodnje.
Također je ostavljena mogućnost da kompanije zatraže ispravku podataka, što inicijativa predstavlja kao dokaz da želi djelovati transparentno i otvoreno prema javnosti.
Kako organizatori obrazlažu bojkot i zašto naglašavaju da nije riječ o mržnji
Organizatori kampanje pokušavaju napraviti jasnu razliku između ekonomskog bojkota i bilo kakvog oblika kolektivne krivice. U svojim porukama ističu da se ne radi o pozivu na mržnju, prijetnje ili diskriminaciju, već o individualnoj odluci da se određeni proizvodi ne kupuju. Njihova ključna poruka glasi da kampanja nije usmjerena protiv naroda, nego protiv, kako navode, politika i javnih poruka koje vrijeđaju žrtve i relativiziraju ratne zločine.
Zato stalno ponavljaju formulacije poput: “Ovo nije protiv naroda. Samo nećemo kupovati. Mirno. Dobrovoljno. Dosljedno.”
U praksi, ova inicijativa građanima daje vrlo jednostavno uputstvo: pogledati deklaraciju i, ako je proizvod iz Srbije te postoji druga opcija, izabrati alternativu. Organizatori smatraju da takav pristup ne zahtijeva posebno znanje o tržištu niti detaljno pamćenje naziva brendova. Dovoljno je, kako poručuju, obratiti pažnju na porijeklo proizvoda i na taj način usmjeriti svoju potrošnju.
U vremenu kada se tržišta sve više oslanjaju na široku mrežu brendova i podbrendova, ova vrsta kampanje djeluje kao pokušaj da se potrošačima vrati osjećaj kontrole nad vlastitim novcem.
Povod za kampanju, prema navodima inicijative, direktno je povezan sa događajima koji se tiču sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini, posebno srebreničkog genocida. Organizatori tvrde da ih je potaklo negiranje genocida, kao i javno veličanje Ratka Mladića i drugih osuđenih ratnih zločinaca. U njihovom narativu, ekonomski bojkot postaje odgovor na političko i simboličko vrijeđanje žrtava, ali bez poziva na nasilje.
Na taj način žele pokazati da se nezadovoljstvo može izraziti kroz tržišne mehanizme, a ne kroz sukob ili govor mržnje.
Inicijativa tvrdi i da građani kroz potrošnju imaju realnu moć utjecaja na tržište. Logika kojom se vode jeste da svaka kupovina završava u prometu, dobiti, investicijama i poreznim prihodima, pa se i odluka da se nešto ne kupi može smatrati oblikom političkog i ekonomskog pritiska.
Ipak, ostaje otvoreno pitanje koliki efekat ovakva kampanja može imati na prodaju pojedinih firmi, naročito u društvu u kojem su potrošačke navike duboko ukorijenjene i gdje je često teško izbjeći proizvode iz regije. U tom smislu, kampanja je istovremeno i test javnog raspoloženja i pokušaj da se moralni stav pretvori u konkretno tržišno ponašanje.
Nepoznat identitet organizatora i mogući dometi kampanje
Za sada nije poznato ko tačno stoji iza inicijative “Možemo birati”. Na javno dostupnim stranicama, uključujući dijelove o privatnosti i uslovima korištenja, nisu navedena imena osoba koje vode kampanju niti je jasno registrovano formalno udruženje koje bi preuzelo odgovornost za sve objave. To ostavlja prostor za različita tumačenja i dodatno pojačava interes javnosti, jer anonimnost organizatora u ovakvim inicijativama često otvara pitanja o njihovoj stvarnoj snazi, organizaciji i dugoročnim ciljevima.
U društvenom smislu, ovakva kampanja otvara i širu raspravu o tome gdje završava legitimni građanski protest, a gdje počinje opasnost od kolektivnog etiketiranja. Organizatori tvrde da jasno odbacuju svaku ideju o kažnjavanju ljudi na osnovu nacionalnosti, etničke ili vjerske pripadnosti. Međutim, činjenica da su na meti proizvodi iz Srbije i određene firme iz entiteta RS pokazuje da će reakcije javnosti vjerovatno ostati podijeljene.
Jedni u tome vide pravo na slobodan izbor i oblik moralnog pritiska, dok drugi mogu kampanju doživjeti kao nepotrebno zaoštravanje ionako osjetljivih međunacionalnih odnosa.
Bez obzira na to kako će javnost reagirati, jasno je da je pokrenut organizirani pokušaj da se političko nezadovoljstvo prevede u svakodnevnu odluku pri kupovini. U vremenu kada potrošači sve češće traže proizvode s jasnim porijeklom i transparentnim lancem proizvodnje, ovakve kampanje mogu dobiti zamah, posebno ako naiđu na emocionalno snažan razlog za djelovanje.
Inicijativa “Možemo birati” upravo na tome gradi svoju poruku: građani sami biraju gdje će ostaviti svoj novac, a njihova kupovina, po toj logici, postaje i oblik društvenog stava.
