U vremenu kada mnogi traže prečice, a poštenje se često gura pod tepih, priča iz Cazina vraća vjeru u ono najvažnije – čovječnost i čast.
Vozio sam kroz Cazin, nisam bio vezan. Zaustavi me policajac. Pogleda me mirno i kaže:
“Moram ti napisati kaznu.”
Da skratim muku, pružim mu 100 maraka i kažem:
“Nemoj, gospodine, eto…”
A onda – šok. Pogleda me pravo u oči i kaže, bez povišenog tona, samo sa dostojanstvom koje se rijetko viđa:
“Kad sam počeo ovaj posao, zakleo sam se u Allaha dragog da neću uzet tuđe marke. Da ću jest hljeb od svoje plate. Ti ćeš sad proći s opomenom. I sveži se.”
Šta reći, osim da ovakvi ljudi drže ovu zemlju uspravno.
U državi gdje poštenje često spava, on je budan.
U zemlji gdje mnogi gledaju samo sebe, on je izabrao čast.
Možda nije vijest na naslovnici. Možda nikad neće dati intervju.
Ali on je razlog zašto još vjerujemo da ova zemlja ima budućnost.
Neka te Allah nagradi i čuva, ljudino poštena.
