U posljednje vrijeme, politička situacija u Bosni i Hercegovini izaziva veliku pažnju, a posebno odnosi unutar Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i njihov stav prema Miloradu Dodiku. Pero Previšić, član HNS-a iz Čapljinske stranke, izrazio je oštru kritiku prema lideru HDZ-a BiH i predsjedniku HNS-a, Dragan Čoviću, zbog njegovog odnosa prema Miloradu Dodiku, predsjedniku Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Previšić se pita da li je Dodik postao „vitalni nacionalni interes Hrvata u BiH“, što sugerira da se fokus političkog vođstva pomaknuo od interesa hrvatskog naroda prema podršci Dodiku, koji je već dugo optuživan za destruktivne političke akcije unutar države.
Previšić ukazuje da se Čović više fokusira na očuvanje Dodikove političke moći, nego na očuvanje hrvatskog naroda u BiH. Prema njegovim riječima, ključni razlog za egzodus Hrvata iz BiH nije toliko nerešeni izborni zakon, kako to Čović često ističe, već neefikasnost hrvatskih političkih predstavnika koji nisu adekvatno djelovali u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. U tom kontekstu, Previšić smatra da Čović kao predsjednik HNS-a i lider HDZ-a BiH treba da se fokusira na opstanak hrvatskog čovjeka u BiH, a ne na političko očuvanje dugogodišnjeg saveznika, Milorada Dodika.
Ujedno, Previšić upozorava da Dodik svojim političkim djelovanjima ozbiljno ugrožava budućnost BiH, te da podržavanje njegove vlasti predstavlja nepravednu politiku prema hrvatskom narodu. Prema njegovim riječima, kada neko podržava političara koji „ruši kuću u kojoj živiš“, to je ne samo politička greška, već i nepravedno ponašanje prema vlastitom narodu. Dodikove kritike na račun BiH i podrška ruskim i srpskim interesima u regiji jasno pokazuju da nije partner koji može doprinositi stabilnosti i evropskoj budućnosti BiH, što je temeljni cilj hrvatskog naroda u ovoj zemlji.
Jedan od ključnih elemenata ove političke dinamike je činjenica da Milorad Dodik očigledno ima podršku visokih političkih krugova u Hrvatskoj, uključujući predsjednika Zorana Milanovića, koji smatra da je Dodik bolji partner hrvatskom narodu u BiH nego opozicione stranke iz Republike Srpske koje, iako poštuju BiH, zagovaraju evropski put. Previšić smatra da se nacionalni interesi ne smiju temeljiti na političkim savezima koji su vođeni osobnim i političkim interesima, jer to može biti štetno za hrvatski narod i njegov opstanak u BiH.
Pored toga, Previšić podsjeća na kontroverzne izjave koje je Dodik dao u prošlosti, kao što je ona u kojoj je govorio da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve Hrvate, što, prema Previšiću, predstavlja direktan napad na hrvatski narod. U tom svjetlu, činjenica da predsjednik Hrvatske pruža podršku Dodiku postavlja pitanje stvarnih interesa koji se zapravo štite kroz takve političke veze. Previšić također ističe kako su takvi stavovi ne samo pogubni za Hrvate u BiH, već i za međunarodni položaj Hrvatske, jer se čini da politički savezi između Dodikove, Čovićeve i Milanovićeve politike nisu utemeljeni na dugoročnim interesima hrvatskog naroda, već na kratkoročnim političkim interesima.
Na kraju, Previšić zaključuje kako stavovi i akcije političkih lidera poput Dodik-a, Čović-a, Milanović-a i Vučić-a, koji se temelje na međusobnim političkim interesima, postaju neprihvatljivi za hrvatski narod. Ovi savezi, u kojima se stavljaju politički interesi ispred narodnih interesa, mogu ozbiljno ugroziti budućnost BiH i poziciju Hrvata unutar nje. Kroz ovu kritiku, Previšić upozorava na opasnosti koje proizlaze iz političke trgovine i poziva na veću odgovornost političkih lidera prema narodu koji predstavljaju.
Na kraju, važno je naglasiti da bi politički lideri, uključujući Dragan Čović i Zoran Milanović, trebali prepoznati da podržavanje Milorada Dodika, koji svojim djelovanjem šteti stabilnosti BiH, može imati dalekosežne posljedice. Ukoliko hrvatski politički predstavnici nastave ulagati energiju u očuvanje saveza s Dodikom, umjesto u zaštitu prava i interesa hrvatskog naroda u BiH, mogli bi se suočiti s ozbiljnim posljedicama po političku budućnost Hrvatske i hrvatske zajednice u BiH. Politička odgovornost ne smije biti samo rezultat strateških saveza, već mora biti usmjerena na opstanak naroda i dugoročno očuvanje stabilnosti u regiji. Ova situacija zahtijeva kritičko preispitivanje svih političkih opcija, jer politička trgovina i kratkoročni interesi mogu na kraju ugroziti temeljne nacionalne interese.
