Da li doviti za mejjita koji nije redovno klanjao ?!
Veoma često dobivamo pitanja u kojima se pita da li je dozvoljeno doviti ili udjeljivati sadaku na ime roditelja ili nekog drugog rođaka koji su preselili a tokom života nisu redovno klanjali, ali su se deklarirali kao muslimani.
Da bi odgovor na ovo pitanje bio potpun trebalo bi mnogo toga da se pojasni. Mi ćemo se potruditi da to spomenemo rezimirano.
Zašto se ovo pitanje uopće i postavlja? Ovo pitanje se postavlja zato što islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u pogledu osobe koja propušta namaz iz lijenosti, da li je musliman ili ne.
Oni koji su kazali da osoba koja ne klanja namaz time postaje nevjernik, rekli su da se za takve osobe ne može ni doviti jer nama muslimanima nije dozvoljeno doviti za onoga ko je umro kao nevjernik. Za nevjernika se dovi za njegova života, da ga Allah uputi, a nakon smrti zabranjeno je doviti za nekoga ko je umro kao nevjernik.
Većina učenjaka mezheba smatrali su da je ostavljanje namaza veliki grijeh, ali da to ipak ne izvodi insana iz vjere.
Samim time, po njihovom stavu, nema smetnje da se nakon smrti takve osobe za nju dovi i da se na njeno ime udjeljuje sadaka.
Smatram da osoba koja se u toku života jasno deklarirala da je musliman, i da je povremeno klanjala neki od propisanih namaza, džumu, bajram, teraviju, postila, klala kurban, da je dozvoljeno doviti za takvu osobu nakon njene smrti i da se može udjeljivati sadaka na njihovo ime.
Ovaj stav sam odabrao zbog tri razloga:
1- Jer se ta osoba deklarirala kao musliman, i na tome je umrla. U svemu tome radila je određena djela kojima je potvrđivala svoju pripadnost vjeri.
2- Zato što je zvanični stav hanefijskog mezheb, koji je zastupljen na našem podneblju, da nisu smatrali nevjernikom osobu koja iz lijenosti izostavi neki od namaza. Pa su ljudi odrastali u takvom ambijentu, što je bitno da se uvaži prilikom analiziranja ovog pitanja.
3- Veliko neznanje koje je bilo prisutno među našim predcima, a koje je nastalo ponajviše zbog jakih pritisaka komunističkog sistema na sve što je imalo islamski prefiks.
Ovo nikako ne znači omalovažavanje pitanja grijeha ostavljača namaza. Jasno kažemo da je to jedan od najvećih grijeha kojeg insan može počiniti, ali ne toliko velikim da insana izvodi iz najširih granica islama, zbog faktora koje smo prethodno spomenuli.

Napomena: Sve spomenuto se ne odnosi na ljude koji su negirali postojanje Boga, koji od islam nisu imali ništa u praktičnom životu, bez obzira na to što su imali muslimansko ime.

Elvedin Pezić