Hrabra srebrenička majka Nura Alispahić, koja je preminula 2020. godine, izgubila je gotovo sve tokom agresije i genocida u Srebrenici.
A, njena priča je ona koja i nakon 30 godina ledi krv u žilama. Jer kako drugačije objasniti sudbinu njenu i njene porodice?! Kako objasniti da je jedna majka, godinama nakon što je posljednji put vidjela svog sina, osjetila njegov poljubac na obrazu, na televiziji gledala snimak kako ga ubijaju, pucnjem u leđa.
Nura je krajem 1994. godine u Srebrenici izgubila muža Aliju. Potom, 25. maja 1995. godine, u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a svega nekoliko mjeseci kasnije, izgubila je i drugog sina Azmira.
Azmir je imao svega 16 godina kada su ga, pucajući mu u leđa, ubili pripadnici zloglasne jedinice Škorpioni, krajem jula ili početkom augusta 1995. godine, na lokaciji Godinjske Bare kod Trnova. Osim Azmira Alispahića, koji je bio najmlađa žrtva ubistva u Trnovu, ubijeno je još pet Srebreničana, a to su Safet Fejzić (17), Dino Salihović (18), Juso Delić (25), Smail Ibrahimović (35) i Sidik Salkić (36).
Ovako je Nura Alispahić svojevremeno pričala:
Bila je panika, nije se znalo ko kuda udara. Ja sam čistila kuću, došla mi je jedna žena i kazala: ‘Nuro šta to radiš, eto ti četnika iznad kuće.’ Ja sam zaključala vrata, ne znam ni sama kako sam došla do Potočara, narod je dole bio u panici. Granate su padale sa svih strana.
Svoju bol nikada nije odbolovala, ali je uvijek pričala, jasno i glasno šta se u Srebrenici desilo u julu 1995. Za sina Azmira uvijek bi govorila kako je bio dobar dječak.
Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli… Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Ja mislila on otiš’o, kad odjednom on predame. Sine otkud tebe, pitam, a on se zaleti zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio… Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah… Bi malo samnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni…
Godinama se, nakon pada Srebrenice, nadala da će joj se odnekud pojaviti Azmir.
Nada je, kazala je, prestala onog dana kad su joj javili da su identifikovali njegove posmrtne ostatke i da će na prvoj narednoj dženazi biti ukopan u Potočarima.
Preživjela sam i to, ali… Dugo vremena poslije, jednu noć, sklanjala jaciju, krenula da spavam, kad na vijestima govore da je nešto bilo u Hagu. Čujem spiker govori kako će majka prepoznati sina, ne sjećam se više… Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest moj Azmir, njemu pucaju u leđa… Pade moje dijete, bos… Ni sedamnaest godina nije imao… – ispričaja je Nura Alispahić više puta za života.
I do smrti joj je u glavi bila slika 16-godišnjeg Azmira, sa zavezanim rukama, bosonog. I kako mu zločinci u leđa pucaju, prenosi Radiosarajevo.ba.
