Obilježavanje 33. godišnjice zločina u Vlasenici
Svake godine, na dan kada se dogodio jedan od najtragičnijih zločina tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, okupljaju se preživjeli, članovi porodica žrtava, te predstavnici različitih institucija i nevladinih organizacija, kako bi odali počast nevino stradalim osobama. Ove godine, tradicionalnim „Maršom mira“ koji se održava na relaciji Turalići – Dobra voda – Sušica, obilježava se 33. godišnjica zločina u Vlasenici i stravičnih događaja u logoru Sušica. Ovaj marš nije samo simbol sjećanja na nevine žrtve, već i snažna poruka o važnosti istine i pravde u današnjem društvu.
Tokom marša, članovi porodica žrtava, preživjeli iz Vlasenice, te predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica i Saveza logoraša Bosne i Hercegovine imali su priliku da se okupe pored ostataka nekadašnjeg logora Sušica. Ovi tragovi prošlosti, iako bolni, predstavljaju svjedočanstvo o strahotama koje su se tu odvijale. Na ovom mjestu, postavljeni su spomenici u čast žrtvama, a cvijeće i lampioni simboliziraju sjećanje i poštovanje prema svim onima koji su izgubili život tokom tih mračnih vremena.
Logor Sušica: Mjesto stradanja
Logor Sušica, koji je između juna i septembra 1992. godine bio mjesto torture i patnje za oko 8.000 logoraša iz područja Vlasenice i Podrinja, ostavio je dubok trag u kolektivnoj svijesti naroda. U ovom logoru, mnogi su pretrpjeli neizrecive torture, uključujući psihičko i fizičko maltretiranje, seksualno zlostavljanje, te brutalna ubistva. Prema dostupnim podacima, 1.617 logoraša izgubilo je život pod nehumanim uslovima, a svaka od tih priča nosi sa sobom težinu tragedije koja se ne smije zaboraviti. Ove brojke nisu samo statistike; one su živahne priče o ljudima, o njihovim snovima, porodicama i životima koji su okončani bez pravde.
Svjedočanstvo Damira Kičića
Među preživjelima, jedan od najmoćnijih glasova pripada Damiru Kičiću, koji je u trenutku zarobljavanja imao samo 13 godina. Njegovo svjedočanstvo nosi težinu sjećanja na trenutke koji su ga obilježili za čitav život. „Dok sam bio mlađi, nisam to toliko osjećao, ali danas, kao 47-godišnjak, te slike se vraćaju svaki put“, iskreno priznaje Kičić, koji sada živi i radi u Beču. Njegova priča o tome kako su mu ubijeni otac, brat i daidža, osvježava sjećanje na strahote koje su se događale u Vlasenici. Ove riječi nisu samo sjećanje na prošlost, već i poziv na akciju i promjenu u budućnosti.
Damir se sjeća trenutaka straha kada su ga pripadnici Vojske Republike Srpske vodili od kuće do kuće, tražeći informacije o ljudima koji su se skriveni nalazili unutar tih kuća. Izdvajajući se iz mora tužnih sjećanja, jedan trenutak mu se posebno urezivao u pamćenje – napad na staru ženu, poznatu kao Mujaginca. „Čuo sam kako galami na njih, govoreći im da je stara i nemoćna, ali onda je uslijedio kratak rafal. Izašao je zločinac s osmijehom, govoreći da baka nije mogla da hoda“, s tugom se prisjeća Damir, dok mu se pred očima ponovo odigravaju te strašne scene. Ova iskustva ga prate kroz cijeli život, oblikujući njegov pogled na svijet i društvo u kojem živi.
Potraga za pravdom i značaj sjećanja
Kako vrijeme prolazi, Damir i mnogi drugi preživjeli suočavaju se s još jednim izazovom – potragom za pravdom. „Postoji neka pravda, ali je spora“, ističe Kičić, ukazujući na brojne opstrukcije koje se često susreću tokom procesa pravde. Nekoliko preživjelih svjedoka se povlači, mijenja iskaze, ili se čak plaše svjedočiti. „Zločinci se kriju i po Srbiji. Hoće li ikada odgovarati? Ako neće pred nama, odgovarat će pred Bogom“, poručuje Damir, jasno naglašavajući nepravdu koju osjećaju preživjeli i porodice žrtava. Njegove riječi odražavaju kolektivnu bol i frustraciju mnogih koji su pretrpjeli slične sudbine.
Obilježavanje ovakvih događaja služi kao važan podsjetnik ne samo na prošlost, već i na značaj izgradnje budućnosti bez mržnje i nasilja. Marš mira koji se danas održava u Vlasenici simbolizira zajedništvo, sjećanje i nadu da se takve strahote nikada više neće ponoviti. Kroz prizmu svjedočenja poput Damirovog, svijet mora naučiti lekcije iz prošlosti, kako bi se stvorila pravednija i humanija budućnost za sve. Zajedničko sjećanje na žrtve ne smije biti zaboravljeno, već mora biti temelj za građenje društva koje će se temeljiti na pravdi, toleranciji i razumijevanju.
