U islamskoj tradiciji, pitanje davanja sadekatul-fitre za dijete koje se nalazi u materici majke izaziva različita mišljenja među učenjacima. Ovo pitanje je predmet rasprava, a odgovori se baziraju na tumačenju različitih islamskih izvora i stavova učenjaka. Da bi se detaljno razjasnilo ovo pitanje, važno je razumjeti tri osnovna stava koja su prisutna među islamskim pravnicima, a koji se odnose na obavezu davanja sadekatul-fitre za dijete koje nije rođeno.
Prvi stav, koji zastupa džumhur (većina) učenjaka, temelji se na mišljenju da nije obavezno davati sadekatul-fitr za dijete u utrobi dok ono nije rođeno. Prema ovom stavu, dijete u materici se ne tretira kao obaveznik za davanje ove sadake jer nije sigurno da će se roditi. Ovaj stav prihvataju učenjaci hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba, kao i neki od učenjaka u okviru ahmedijskog mezheba. Temelj njihovog mišljenja leži u činjenici da se ne zna sa sigurnošću da li će dijete preživjeti trudnoću i roditi se živo, te ne postoji jasan dokaz u vjerovanjima koji bi obavezao na davanje sadekatul-fitre za dijete koje je još u materici.
Neki učenjaci unutar ove grupe smatraju da je mustehab (preporučeno), ali ne obavezno, dati sadekatul-fitr za dijete u utrobi. Ovo mišljenje se temelji na predaji koju prenosi Osman ibn Affan, radijallahu anhu, koji je davao sadekatul-fitr za dijete koje je bilo u stomaku njegove žene. Ovu praksu bilježi Abdullah ibn Ahmed u svom djelu “El-Mesail”. Takođe, sličnu preporuku nalazimo i u djelu Abdurrezaka “Musannef”, koje prenosi Sulejman ibn Jesar, kao i drugi učenjaci koji slijede mišljenja ranih islamskih generacija. Prema ovom stavu, iako nije vadžib, davanje sadekatul-fitre za nerođeno dijete je dobra i poželjna praksa koja se temelji na savjetima i djelima ranijih generacija.
Drugi stav dolazi iz ahmedijskog mezheba, koji u svom djelu “El-Mugniju” prenosi mišljenje Ibn Kudame da je obavezno (vadžib) dati sadekatul-fitr za dijete u utrobi majke, iako ono nije rođeno. Ovaj stav se temelji na činjenici da je dijete u materici već ljudsko biće, kojem je, prema islamskom pravu, moguće napisati testament (vesijet) i ostaviti nasljedstvo. U tom kontekstu, dijete u materici tretira se kao novorođenče kada je u pitanju obaveza davanja sadekatul-fitre.
Treći stav temelji se na ideji da, ako dijete u materici napuni četiri mjeseca prije zore poslednjeg dana Ramazana, onda je obavezno dati sadekatul-fitr za njega. Ovo mišljenje se poziva na hadis koji bilježi Ibn Mes’ud, radijallahu anhu, a prema kojemu se smatra da se duša udahnjuje u dijete kada ono napuni četiri mjeseca u materici. Ovo je stav koji prenosi Ibn el-Mulekkin u svom djelu “El-I’alam”, citirajući grupu selefa bez navođenja njihovih imena.
Na osnovu svih navedenih stavova, zaključak je da davanje sadekatul-fitre za dijete u materici nije vadžib. Glavni razlog je što se ne zna sigurno hoće li dijete preživjeti trudnoću i roditi se živo, te jer ne postoje jasni dokazi koji obavezivaju na ovu praksu. Ipak, mnogi učenjaci smatraju da je mustehab (preporučeno), posebno jer se ova praksa prenosi od Osman ibn Affana i drugih učenjaka selefa, što ukazuje na važnost pružanja ove vrste pomoći.
U zaključku, pitanje davanja sadekatul-fitre za dijete u utrobi ostaje otvoreno za različita tumačenja, ali većina učenjaka smatra da nije obavezno, dok je preporučeno kao dobrovoljna praksa. Ova praksa, iako nije vadžib, smatra se pozitivnim činom koji slijedi praksu ranih generacija muslimana, a Allah najbolje zna.
Na kraju, važno je naglasiti da davanje sadekatul-fitre ima duboko ukorijenjeno značenje u islamskoj tradiciji, jer se smatra izrazom solidarnosti i saosjećanja prema onima u potrebi. Iako se stavovi o obaveznosti za dijete u utrobi razlikuju, zajednički cilj svih tumačenja je poticanje na činjenje dobrih djela i pomaganje drugima. U svakom slučaju, bez obzira na različite stavove, praksa sadekatul-fitre je važan islamski propis koji jača zajednicu i potiče muslimane na dobrotu i ljubaznost prema svojim sugrađanima.
