Predsjednik entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, ponovo je izazvao snažne reakcije javnosti izjavama koje su mnogi protumačili kao prijetnje državnim institucijama i otvoreni napad na pravni poredak Bosne i Hercegovine. Njegove najnovije izjave bile su usmjerene prema Agenciji za istrage i zaštitu BiH (SIPA), čije je pripadnike optužio za selektivno djelovanje, te najavio konkretne mjere ako se njihovo prisustvo ponovo registruje na teritoriji entiteta koji predvodi.
Dodik je izjavio da će svaki naredni pokušaj SIPA-e da djeluje na prostoru Republike Srpske biti sankcionisan hapšenjem i deportacijom njihovih službenika. Posebno zabrinjava formulacija u kojoj poručuje da će biti “uhapšeni i deportovani odakle su došli”, što implicira potpunu negaciju nadležnosti ove državne agencije na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Dodao je i da se isto odnosi i na visokog predstavnika Christiana Schmidta, čije prisustvo na teritoriji RS-a takođe smatra nepoželjnim.
Kao razlog za ovakav istup, Dodik navodi nedavni slučaj iz Istočnog Sarajeva, gdje je, prema njegovim riječima, po nalogu za njegovo hapšenje reagovalo svega troje pripadnika SIPA-e. Posebno je naglasio da su to bili “samo tri Bošnjaka”, čime je etnički profilisao državne službenike, što dodatno podiže nivo osjetljivosti njegovih izjava i otvara pitanje ozbiljne zloupotrebe javnog prostora za širenje etničke netrpeljivosti.
Dodik je iskoristio priliku da pohvali pripadnike policije Republike Srpske, rekavši da je “ponosan na to kako su reagovali u tom trenutku”, aludirajući na sprječavanje provođenja naloga državnih institucija na teritoriji RS-a. Na taj način je direktno podržao nepoštovanje zakona Bosne i Hercegovine i ohrabrio institucije entiteta na konfrontaciju s državnim organima.
U posljednjim nastupima, Dodik ne samo da delegitimiše SIPA-u i Schmidta, već uporno pokušava nametnuti narativ prema kojem Republika Srpska funkcioniše kao nezavisna jedinica, čime se potiče institucionalna pobuna i izaziva ustavna kriza. Njegova retorika je posebno opasna zbog:
-
Javnog ohrabrivanja neposlušnosti prema zakonima BiH;
-
Otvorenog etiketiranja državnih službenika po nacionalnoj osnovi;
-
Pokušaja kriminalizacije zakonitog djelovanja državnih institucija;
-
Podsticanja atmosfere konflikta i dubokih podjela u javnosti.
Dodiku nije prvi put da koristi javne nastupe kako bi širio poruke koje su, prema mišljenju mnogih analitičara, duboko antidemokratske. Već ranije je izazvao buru kada je pozvao Bošnjake da se “vrate pravoslavlju”, što je izazvalo osudu i u zemlji i u inostranstvu. Time dodatno potvrđuje obrazac političkog ponašanja zasnovan na provokaciji, identitetskom poniženju i podrivanju osnove zajedničkog suživota u BiH.
Ovakvi istupi ne bi bili beznačajni da ne dolaze od osobe koja obavlja visoku funkciju i ima direktan politički i institucionalni uticaj. Kada predsjednik jednog entiteta prijeti hapšenjem službenicima državne policijske agencije i visokim međunarodnim predstavnicima, to se više ne može tumačiti samo kao politička retorika, već kao ozbiljan čin podrivanja pravne države.
Osim političke pozadine, ove izjave imaju i šire društvene posljedice. Šire nepovjerenje među narodima, slabe institucije, a građanima šalju poruku da zakoni nisu jednaki za sve. Takvo stanje destabilizuje društvo, povećava osjećaj nesigurnosti i otežava bilo kakav oblik pomirenja i saradnje.
Dodikove riječi otkrivaju i pokušaj da se javnost okrene od stvarnih problema – ekonomske stagnacije, odlaska mladih i korupcije – ka imaginarnoj borbi za suverenitet koji je već definisan Ustavom BiH. Umjesto rješenja, nudi se sukob. Umjesto dijaloga, prijetnje.
U svjetlu svega navedenog, jasno je da su posljednje Dodikove izjave nastavak njegovog dugogodišnjeg pokušaja da redefiniše karakter države BiH mimo svih pravnih i političkih mehanizama. Svojim riječima potkopava ne samo institucije, već i minimum povjerenja među građanima različitih nacionalnosti.
Zbog toga je od suštinske važnosti da nadležne institucije reaguju odlučno, jasno i u skladu sa zakonom. Jer ukoliko se prijetnje državnim službenicima i najava fizičkog udaljavanja međunarodnih zvaničnika počnu doživljavati kao uobičajen politički diskurs, onda prijeti opasnost da zakon postane stvar interpretacije, a država puki okvir za privatne političke ambicije.
