U svjetlu sve intenzivnijih političkih previranja u Bosni i Hercegovini, javnost je uzburkana informacijom da je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, angažovao njemačkog desničarskog političara Andreasa Jurcu kao podršku svojoj kampanji protiv Christiana Schmidta, visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Jurca, član kontroverzne desničarske partije AfD (Alternativa za Njemačku) i poslanik u Skupštini Bavarske, javno je doveo u pitanje demokratski legitimitet i ulogu Schmidta u zemlji.
Jurcina retorika odražava jasnu političku agendu: slabljenje uloge međunarodne zajednice u BiH i jačanje narativa o suverenitetu entiteta RS. U svom istupu za agenciju SRNA, Jurca je otvoreno govorio o potrebi zatvaranja OHR-a (Ureda visokog predstavnika), tvrdeći da tri decenije nakon Dejtonskog sporazuma takva institucija više nije potrebna u političkom sistemu BiH.
Prema njegovim riječima, neophodno je:
-
Utvrditi precizne rokove za zatvaranje OHR-a.
-
Postaviti jasne uslove koje BiH mora ispuniti kako bi visoki predstavnik napustio zemlju.
-
Informisati građane o vremenskom okviru i kriterijima potrebnim za tranziciju ka punoj domaćoj upravi.
Jurca smatra da trenutna situacija, u kojoj visoki predstavnik ima široke ovlasti bez da je demokratski izabran, predstavlja oblik “nedemokratske vladavine”. On naglašava da narod mora znati kada će konačno imati punu kontrolu nad svojom sudbinom, bez prisustva međunarodnog nadzora.
Zanimljivo je da Jurca svoju poziciju temelji i na ličnom osjećaju odgovornosti, s obzirom na to da i sam dolazi iz Bavarske, isto kao i Schmidt, čime implicira da ima moralnu obavezu da kritički prati ponašanje političara iz vlastitog političkog i geografskog miljea. “Moramo biti samokritični kada naši političari djeluju u drugim zemljama”, rekao je Jurca, dodajući kako je u periodu nakon rata možda postojala potreba za vanjskim tutorstvom, ali da se danas treba preispitati da li je takva intervencija još uvijek opravdana.
U svom komentaru, Jurca ne ostaje samo na općenitim kritikama, već otvoreno poručuje da je Christian Schmidt:
-
Bez legitimiteta, jer nije biran voljom građana.
-
Previše autoritativan, umjesto da se zalaže za inkluzivan politički dijalog.
-
Produžena ruka stranih interesa, što, prema njegovom mišljenju, narušava suverenitet BiH.
“Nadam se da će Schmidt pronaći način da odstupi od svoje trenutne pozicije sile i da se okrene dijalogu”, zaključuje Jurca, čime aludira na sve izraženiji otpor predstavnika Republike Srpske prema odluci međunarodne zajednice da nastavi zadržavati ključne mehanizme nadzora u zemlji.
Ono što ovaj razvoj događaja čini dodatno značajnim jeste činjenica da Dodik aktivno lobira van granica BiH, koristeći partije poput AfD-a da pojača međunarodni pritisak na institucije koje štite ustavni poredak BiH. Jurca se ovdje javlja kao politički alat u Dodikovim rukama, koji pod krinkom demokratskih načela pokušava osporiti legitimitet osobe zadužene za očuvanje mira i funkcionalnosti države.
U tom kontekstu treba posmatrati i sve češće pokušaje da se ospore institucije poput OHR-a ili Ustavnog suda BiH – inicijative koje gotovo bez izuzetka dolaze iz istih političkih krugova koji negiraju ratne zločine, veličaju osuđene ratne zločince i zagovaraju otvoreni separatizam.
U suštini, Jurcin istup je dio šireg plana u kojem:
-
Republika Srpska pokušava međunarodnu zajednicu prikazati kao okupatora, a ne zaštitnika mira.
-
Desničarske političke snage u EU, koje su naklonjene nacionalističkoj agendi, postaju Dodikovi glasnogovornici u inostranstvu.
-
Dodik želi izlobirati promjene koje bi omogućile dalje osamostaljenje RS-a bez međunarodne kontrole.
Zaključno, angažman jednog evropskog desničara u ovom kontekstu jasno oslikava težnju režima iz Banje Luke da svoje ideološke i političke ciljeve internacionalizuje, koristeći saveznike koji dijele slične stavove prema EU, migracijama, demokratiji i multikulturalnosti. Iako Jurca pokušava svoj nastup predstaviti kao poziv na demokratizaciju, suština njegove poruke je zapravo slabljenje institucija koje BiH drže u okrilju međunarodnog pravnog poretka.
Pitanje koje ostaje jeste koliko će ovakvi nastupi imati realan politički učinak, ili će biti prepoznati kao još jedan pokušaj legitimizacije destruktivne politike putem vanjskog savezništva s političkim ekstremizmom.
