Tragedija u Svrakama: Priča Eme Čekić i njene potrage za suprugom
U srcu Bosne i Hercegovine, gdje su se prelamale sudbine mnogih porodica, jedna od najpotresnijih priča dolazi iz sela Svrake. Ema Čekić, žena koja već više od tri decenije živi s boli i neizvjesnošću, još uvijek tragao za posmrtnim ostacima svog supruga Saliha, nestalog tokom ratnih sukoba. Njena priča nije samo lična tragedija, već i simbol gubitka i borbe mnogih porodica koje su izgubile voljene osobe tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ova priča je svjedočanstvo o hrabrosti, izdržljivosti i neugasloj nadi koja se prenosi s generacije na generaciju.
Početak tragedije: Napad na Svrake
Ove mračne uspomene počinju 2. maja 1992. godine, kada je Emina zajednica napadnuta bez najave. U tom trenutku, dok su helikopteri prelijevali nebo i vojska se spuštala u okolini, Ema je bila svjesna da se neviđeni užas sprema. “Na televiziji smo čuli da se nešto dešava, ali nismo mogli ni zamisliti razmjere onoga što će uslijediti”, prisjeća se Ema. Dok su se ljudi okupljali oko njene kuće, tražeći sigurnost u podrumu, pucnjave su se čule iz svih pravaca. “Bilo je to noćno opsadno stanje, sa granatiranjem koje nije prestajalo”, dodaje ona, naglašavajući trajanje terora koji je bio prisutan danima. Ovaj napad nije bio samo fizički, već je bio i emocionalna trauma koja je ostavila trajne ožiljke na dušama preživjelih.
Neizvjesnost i strah: Tri dana pod opsadom
Ema i njeni susjedi živjeli su u stalnom strahu, iščekujući trenutak kada će im biti dozvoljeno da napuste svoja skloništa. “Dobijali smo rokove za primirje, ali su oni brzo nestajali, a granatiranje je počinjalo ponovo”, objašnjava ona. Nakon tri dana, stanovnici su pozvani da se predaju u kasarnu u Semizovcu. Taj poziv značio je da će se suočiti s neizbježnim strahom od nepoznatog. “Svaka noć bila je agonija. Pucanje i vriska djece su nas pratili”, sjećajući se tih dana, Ema se bori s emocijama koje su isplivale na površinu. Mnogi su se u tom trenutku pitali hoće li ikada više vidjeti svoje najmilije i kakva će biti njihova sudbina.
Odlazak u nepoznato: Potraga za hranom i slobodom
Nakon što su se predali, situacija se pogoršala. Ema govori kako su žene iz naselja morale donositi hranu muškarcima koji su ostali zatvoreni u kasarni. “Odlazile smo po hranu, ali svaki put je postojala bojazan da će nas odvesti zauvijek”, prisjeća se Ema. Tijekom tih mračnih dana, počelo je odvođenje muškaraca iz kasarne, a Ema je svjedočila kako se njeni susjedi nikada ne vraćaju. Njena porodica je bila razdvojena, a ona nije imala moć da je spasi. Ova situacija je dodatno pojačala strah i tjeskobu među preživjelima, dok su se vijesti o nestalim osobama počele širiti, ostavljajući tragove boli u svakom kutku zajednice.
Posljednji susret: Ruka na ramenu
Posljednji put kada je Ema vidjela svog supruga Saliha bio je izuzetno emotivan trenutak. “Moj suprug me uhvatio za rame i rekao mi da čuvam djecu, jer ne zna hoće li se ikada vratiti”, sjećajući se tog trenutka, Ema se još uvijek osjeća kao da osjeća njegov dodir. Nakon te noći, Salih je odveden, a ona nikada više nije čula za njega. “Oni koji su ostali, kažu da su ih vodili na prisilne radove, a neki se nikada nisu vratili”, naglašava Ema, podvlačeći težinu svojih sjećanja. Ovaj posljednji susret postao je simbol nade, ali i straha, koji ju je pratio kroz sve naredne godine.
Traženje pravde: Potraga za istinom i tragovima
Godinama nakon rata, Ema je nastavila svoju potragu za Salihem i drugim nestalim osobama iz Vogošće. “Ne možemo ih zaboraviti. Svaki dan se borim da pronađem istinu o tome šta se dogodilo”, kaže ona s odlučnošću. Prema informacijama koje ima, srpske snage su tokom rata zlostavljale mnoge zatvorenike, a mnogi su nestali bez traga. Ema se nada da će jednog dana saznati sudbinu svog supruga i drugih koji su nestali, jer im duguje barem to. Svaka nova informacija koju dobije, ma koliko mala bila, ponovno budi nadu da će se istina naći i da će pravda biti zadovoljena.
Održavanje sjećanja: Glas za nestale
Priča Eme Čekić nije samo priča o gubitku, već i o borbi za pravdu i očuvanju sjećanja na nestale. Njena hrabrost da govori o onome što je preživjela inspiracija je mnogima koji su pretrpjeli slične sudbine. “Svaka žrtva zaslužuje da se njen glas čuje. Nikada neću prestati tražiti mog muža i boriti se za istinu”, poručuje Ema. Njena priča je podsjetnik na to koliko je važno očuvati sjećanje na žrtve rata i boriti se za pravdu, kako se slične tragedije ne bi ponovile. Na ovaj način, Ema ne samo da čuva uspomenu na svog supruga, već i na sve one koji su izgubili svoje voljene, čineći njihov glas jačim i prisutnijim.
