Priča Eme Čekić: Traganje za izgubljenim voljenima nakon rata u Bosni i Hercegovini
U ratu koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća, mnoge su sudbine ostale neispunjene, a sjećanja bolna. Ema Čekić jedan je od mnogih koji su tokom tih nemilih vremena izgubili svoje najmilije. Njena priča, koja se proteže više od tri decenije, svjedoči o stradanjima i nepravdi koja je zadesila njenu porodicu, posebno njenog supruga Saliha. Svakodnevno se suočava s tugom i neizvjesnošću, a njena borba za pravdom i istinom još uvijek traje. Ema se, poput mnogih drugih, bori s posljedicama rata koje su ostavile neizbrisiv trag na njen život.
Na dan 2. maja 1992. godine, Ema je doživjela trenutak koji će joj zauvijek promijeniti život. Dok je njen dom u selu Svrake bio napadnut, ona nije mogla ni zamisliti da će se u krugu svog doma naći u sred besmislenog nasilja i sjećanja koja će je progoniti do kraja života. “Gledali smo na televiziji kako helikopteri lete iznad našeg sela, a vojska se spušta”, prisjeća se Ema. Taj trenutak, kada je svijet vani bio ispunjen strahom, postao je simbol njenog gubitka. Svi su tada potražili sklonište u njenom podrumu, nadajući se da će proći nesreća koja ih je zadesila. Međutim, pucnji su se čuli cijelu noć, a napad je trajao više od 24 sata, ostavljajući iza sebe razaranja i neizbrisive ožiljke na dušama preživjelih.
Nakon što je bilo proglašeno primirje, stanovnici su se suočili s još jednim okrutnim potezom. “Granatiranje se nastavilo, a ljudi su bili pozivani da se predaju”, kaže Ema, opisujući užasne trenutke kada su se suočili s neizvjesnošću. U tim trenucima, ona i njeni susjedi nisu mogli ni zamisliti da će se njihov život zauvijek promijeniti. “Bilo je to vrijeme kada su žene i djeca pokušavali održati svoje porodice na okupu, dok su muškarci često odvođeni bez objašnjenja”, dodaje ona, ističući kako su žene preuzele teret brige o obiteljima u teškim vremenima. Njena kćerka, tada samo dijete, često je pitati gdje je njen otac, a Ema je morala naći način da joj pruži neku vrstu utehe, iako je sama bila slomljena.
U trenutku kada su bili primorani napustiti svoje domove, Ema se sjeća svoje nevjerojatne hrabrosti. “Uzeli smo bijele čaršafe i krenuli prema kasarni, bojeći se onoga što nas čeka”, opisuje ona. Dok su se susreli s naoružanim susjedima, osjećali su se izgubljeno i bez nade. “Vidio si suze, vrištanje djece, toliko straha”, kaže Ema, dodajući kako je to bio samo početak niza nehumanih postupaka koje su pretrpjeli. Ova situacija je simbolizirala stvarnost mnogih porodica koje su morale birati između sigurnosti i neizvjesnosti, čime su se dovodili u opasnost na svakom koraku.
Nakon što su žene i djeca pušteni kućama, Ema je ostala bez svog supruga. “Deset dana kasnije, muškarci su počeli nestajati jedan po jedan”, prisjeća se Ema s tugom u glasu. Njene sumnje su se obistinile kada su saznali da su mnogi od njih zatvoreni i zlostavljani. “Niko nije znao gdje su, a ja sam svakodnevno molila Boga da mi ga vrati”, dodaje ona. U toj agoniji, Ema se suočila s dubokom samoćom i očajem, dok se borila s mislima o tome šta se dešava s njenim voljenim suprugom. Njena borba za pravdu i istinu nastavila se kroz godine, dok su se suočavali s raznim preprekama i izazovima, uključujući birokratske prepreke i neodgovorene pozive pravdi.
U ovoj potrazi za istinom, Ema se suočila s mnogim izazovima, uključujući i emocionalne traume koje su je progonile. “Svaka noć, sjećam se kako je moj muž posljednji put uhvatio moju ruku i rekao mi da čuvam našu djecu”, govori Ema. Taj trenutak, u kojem je njena porodica bila razdvojena, ostat će joj urezan u srcu do kraja života. “Tražim ga svakog dana, iako znamo da su šanse male”, priznaje ona, dodajući da će se boriti sve dok ne pronađe konačnu pravdu za svog supruga i sve nestale osobe iz Vogošće. Emina priča nije samo priča o gubitku; to je i priča o neodustajanju i snazi svake žene koja želi da pronađe pravdu za svoje najmilije.
Emina priča je samo jedna od mnogih sličnih sudbina koje su se dogodile tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prema dostupnim informacijama, srpske snage su tokom sukoba zlostavljale i zatvarale mnoge Bošnjake i Hrvate, ostavljajući njihove porodice bez nadzora i informacija. “Moramo se sjećati svih tih ljudi i boriti se za njihovu pravdu”, poručuje Ema, podsjećajući nas na važnost sjećanja i poštovanja prema onima koji su izgubili svoje živote u ovom tragičnom ratu. Njena borba nije samo za njenog supruga, već i za sve koji su izgubili svoje voljene tokom tih teških vremena. Ema Čekić je simbol otpora, a njena odlučnost da se bori za pravdu inspiriše mnoge da ne zaborave prošlost i da se bore za bolju budućnost.
