Skandal na Marakani ponovo otvorio pitanje fašističkih ispada na sportskim tribinama
Derbi između Crvene zvezde i Partizana, utakmica koja bi trebala biti praznik sporta i ogledalo najveće fudbalske strasti u Srbiji, još jednom je pokazao koliko stadion može postati prostor za opasne političke i ideološke poruke. Nedugo prije početka susreta na Marakani, pred očima javnosti zabilježen je novi izliv otvorenog fašizma, jer su navijači oba kluba uglas skandirali ime ratnog zločinca Ratka Mladića.
Takvi prizori ne vrijeđaju samo žrtve i njihove porodice, nego pokazuju i koliko je duboko normalizovana mržnja na dijelu balkanskih tribina.
Za Bosnu i Hercegovinu, ali i cijelu regiju koja još nosi teške posljedice ratova iz devedesetih, ovakvi ispadi nisu tek “navijački folklor”. Oni su podsjetnik da se sport i dalje zloupotrebljava kao platforma za veličanje ratnih zločina, etničku mržnju i revizionizam.
Umjesto da fudbal bude prostor susreta, takmičenja i poštovanja, dio navijačke mase ga pretvara u pozornicu na kojoj se, bez stida i bez posljedica, veličaju ljudi povezani s najtežim zločinima. Upravo zato ovakve scene ne smiju biti tretirane kao usputni incidenti, nego kao ozbiljan društveni problem.
U javnosti često postoje oni koji takve ispade pokušavaju relativizirati pričom o “strasti”, “inatu” ili “navijačkom rivalstvu”, ali činjenice su mnogo ozbiljnije. Kada hiljade ljudi istovremeno skandiraju ime ratnog zločinca, to više nije izolovan izljev nepromišljenosti, nego poruka koja ima političku i moralnu težinu.
Posebno je zabrinjavajuće što se to događa na stadionu koji je u više navrata bio mjesto sličnih scena, i to u okruženju gdje bi institucije morale reagovati odlučnije, brže i strožije.
UEFA kazne i ponavljanje istog obrasca
Evropska fudbalska federacija već je ranije reagovala na ponašanje navijača Crvene zvezde. Podsjetimo, UEFA je aktivirala uslovnu kaznu izrečenu 9. aprila 2025. godine, što je klubu donijelo dodatne sankcije u evropskim takmičenjima. Među njima je i zabrana prodaje ulaznica gostujućim navijačima za narednu utakmicu u UEFA nadmetanjima, a sve zbog incidenata koji su pratili revanš plej-ofa Lige Evrope protiv Viktorije Plzenj.
Tada su se, prema navodima, ponovo čule pjesme i vidjele parole u čast Ratka Mladića.
Osim sportskih posljedica, beogradski klub kažnjen je i novčano, sa ukupno 98.250 eura. Iako se takve kazne često predstavljaju kao snažna poruka, u praksi se pokazuje da finansijski udarci sami po sebi nisu dovoljni da promijene ponašanje tribina. Kada se isti obrasci ponavljaju iz utakmice u utakmicu, postaje jasno da je problem dublji od jednog incidenta i da se ne može riješiti samo administrativnim mjerama.
Potrebna je dosljedna primjena zakona, ali i jasna društvena osuda.
Ovakvi događaji nisu izolovani slučajevi, nego dio šireg obrasca koji već godinama opterećuje regionalni fudbal. U Beogradu je ranije oslikan i mural ratnog zločinca Ratka Mladića, što je dodatno podiglo tenzije i izazvalo burne reakcije u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta. Kada se takvi simboli pojavljuju u javnom prostoru, a zatim dobijaju podršku sa tribina, šalje se poruka da društvo nije spremno da se jasno suoči s prošlošću.
To je posebno opasno za mlađe generacije, koje kroz stadionsku kulturu mogu usvajati pogrešne vrijednosti kao nešto “normalno”.
Sport između velikih priča i ružnih slika
Istog dana kada je derbi u Beogradu izazvao ogorčenje zbog fašističkih skandiranja, sportske vijesti iz regiona i Evrope nudile su sasvim drugačije priče. U fokusu su bili i novi svjetski rekordi, pobjede koje se posvećuju porodici, mladi fudbaleri koji prvi put dobijaju šansu u najjačim ligama i napadači koji nastavljaju golgeterski niz.
Takvi primjeri podsjećaju da sport može biti prostor inspiracije, discipline i talenta, ali i da njegova vrijednost biva urušena kada ekstremizam preuzme glavnu riječ.
Među sportskim naslovima izdvajala se i pobjeda koju je Zekić posvetio majci, naglasivši da su njegovi momci ispunili sve što je tražio od njih. Bio je to trenutak emotivnog sportskog narativa, kakvi podsjećaju zašto ljudi vole fudbal: zbog zajedništva, emocije i osjećaja da se naporan rad na kraju isplati.
Sličnu priču donio je i Kerim Alajbegović, koji je prvi put bio starter u Seriji A, i to protiv Milana, što za mladog igrača predstavlja iskustvo koje može obilježiti cijelu karijeru.
Tu je i Haris Tabaković, koji ne prestaje zabijati i koji je za Salzburg postigao deveti gol u devet utakmica. Takvi podaci govore o kontinuitetu, samopouzdanju i kvalitetu, a upravo je to ono što sport treba isticati. Na drugoj strani, Barcelona je upisala novu ubjedljivu pobjedu, iskoristila kiks Real Madrida i dodatno se odvojila na vrhu tabele.
Sve su to primjeri kako fudbal može stvarati uzbuđenje i pozitivnu energiju, ali ih često zasjeni jedna ružna slika sa tribina.
Zašto je važno jasno imenovati problem
Kada se govori o skandiranju ratnim zločincima, ne smije se koristiti neutralan ili ublažen jezik. Važno je jasno reći da je riječ o fašističkom ispadu, o veličanju osobe povezane s teškim zločinima i o poruci koja duboko vrijeđa žrtve i njihove porodice. Svako relativiziranje takvih scena samo dodatno ohrabruje one koji na tribinama traže način da šire mržnju.
U vremenu kada se Evropa i region suočavaju s porastom ekstremizma, sport mora biti prva linija odbrane od takvih pojava, a ne njihova pokretna reklama.
Odgovornost ne leži samo na navijačima. Ona je i na klubovima, savezima, policiji, organizatorima utakmica i medijima. Klubovi moraju više ulagati u edukaciju, kontrolu ulaza, identifikaciju problematičnih grupa i javno ograđivanje od ovakvih poruka. Savezi moraju insistirati na nultoj toleranciji prema govoru mržnje, a mediji trebaju izvještavati precizno, bez romantizacije huliganstva. Kada institucije pokažu odlučnost, onda i dio publike shvata da stadion nije mjesto za političku propagandu i veličanje zločina.
U Bosni i Hercegovini posebno je osjetljiva svaka poruka koja se odnosi na ratne zločince i ideologije mržnje. Zbog iskustva koje je društvo prošlo, ovakvi incidenti ne mogu biti shvaćeni kao obična provokacija. Oni otvaraju stare rane, produbljuju nepovjerenje i šalju lošu sliku cijelom regionu.
Zato je važno insistirati na javnom pamćenju, obrazovanju i kulturi odgovornosti, jer samo tako sport može ponovo postati ono što bi trebao biti: mjesto nadmetanja, a ne mržnje.
Na kraju, dok su jedni na stadionu skandirali ime ratnog zločinca, sportski svijet je istovremeno nudio i ljepše priče o rekordima, golovima i novim talentima. Ta kontrastna slika najbolje pokazuje dvije moguće strane sporta. Jedna vodi ka napretku, ponosu i zajedništvu, a druga ka sramoti, nasilju i propagandi. Izbor bi morao biti jasan svima koji vole fudbal: tribine treba vratiti navijanju, a ne mržnji.
