🌹 Sjećanje na Fatu Gabeljić i njenu djecu – simbol majčinske hrabrosti i tragedije rata

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, mnoga ljudska stradanja ostala su zabilježena samo u sjećanjima preživjelih. Među tim potresnim pričama nalazi se i sudbina Fate Gabeljić, rođene Ibišević (1966–1992), majke dvoje male djece, čiji život i smrt svjedoče o okrutnosti rata, ali i o majčinskoj ljubavi koja je trajala do posljednjeg daha.

Tragični maj 1992. godine

U maju 1992. godine, kada je nasilje nad Bošnjacima u i oko Vlasenice poprimilo razmjere pravog progona, Fata je pokušala učiniti ono što bi svaka majka učinila – spasiti svoju djecu. Zajedno sa četverogodišnjom kćerkicom Edinom i dvogodišnjim sinom Avdom, krenula je u bijeg iz svog sela, nadajući se sigurnosti iza prve šume ili planine.

Prema svjedočenjima, Fata je u naručju nosila svoju djecu dok je bježala zajedno s komšijama i prijateljima. Ali, dok su tražili spas, ispaljeni su smrtonosni rafali. Tog dana, živote je izgubilo više nevinih civila. Među njima i Fata, koja je poginula držeći svoju djecu u naručju.

Zagrljaj koji svjedoči

Njihova tijela pronađena su kasnije u masovnoj grobnici u mjestu Bešići. Posebno je potresna činjenica da su Fata, Edina i Avdo pronađeni zagrljeni — kao da su i u smrti ostali povezani onom istom ljubavlju i privrženošću koja je obilježila njihove kratke živote.

Taj zagrljaj postao je simbol – majke koja ni u smrti nije pustila svoju djecu. Simbol bola, ali i ljubavi koja ne prestaje ni onda kada prestane disanje.

Ostali ubijeni toga dana

Zajedno s Fatom i njenom djecom, 2. maja 1992. godine ubijeni su i mnogi drugi nedužni ljudi:

• Halilović Mujo

• Halilović Džemila

• Selimović Fatima

• Fatina svekrva Sitna Gabeljić

Njihova imena ostaju trajni podsjetnik na stradanje cijelih porodica, koje su u jednom danu zauvijek nestale.

Pitanja pravde i odgovornosti

Iako za ovaj konkretni zločin javnosti još uvijek nisu dostupne zvanične presude, pitanja o počiniocima i dalje ostaju otvorena. Pravda je spora, ali obaveza društva i institucija ostaje jasna: svaki zločin mora biti procesuiran, a svaka nevina žrtva dostojanstveno spomenuta.

Zašto ne smijemo zaboraviti?

Priče poput ove nisu samo tužni zapisi iz prošlosti. One su opomena sadašnjosti i budućnosti – da se zlo nikada ne ponovi, da se nevine žrtve nikada ne zaborave i da imena poput Fate, Edine i Avde Gabeljić ne ostanu samo broj u statistici ratnih žrtava.

Oni zaslužuju da budu zapamćeni onako kako su živjeli – u ljubavi, u zajedništvu i u majčinskoj toplini. Njihova sudbina nas uči koliko je rat razarao živote, ali i koliko je ljubav majke bila snažna i neuništiva, čak i pred smrću prenosi dijasporainfo.net