Tragedija u Musićima: Svjedočanstvo Feride Nišić
Ferida Nišić, žena čija je sudbina oblikovana strahotama rata, svjedoči o brutalnosti koja se desila 20. maja 1992. godine u selu Musići, nedaleko od Hadžića. Tog dana, dok su se reketali zvuci pucnjave, njen život se nepovratno promijenio. Ubijen je njen otac, Alija Musić, a njen brat Mujo Musić je odveden i nikada nije pronađen. Njena priča nije samo lična tragedija, već i svjedočanstvo o strahotama koje su se dešavale u Bosni i Hercegovini tokom rata. Ova priča je važna ne samo zbog lične boli koju nosi, već i zbog univerzalnih lekcija o ljudskim pravima, pravdi i pomirenju.
Početak stradanja
Napad na Hadžiće započeo je 9. maja 1992. godine, s noćima ispunjenim strahom tokom kojih su stanovnici bili primorani da zamrače svoje prozore. Prvi pucnji su najavljivali četiri dana bez prestanka, noći koje su se činile beskrajnima. Ferida se prisjeća tih jezivih trenutaka, opisujući kako su ljudi bežali, a mračna sudbina se nadvijala nad selom Musići. Njen život bio je ispunjen tjeskobom i neizvjesnošću. Kada je pucnjava konačno stala, čula je vijesti o hapšenju muškaraca koji su odvođeni u Sportski centar u Hadžićima, dok je ona bila u strahu za svoju porodicu koja je ostala u Musićima. To je bio početak njenog putovanja kroz tugu, gubitak i borbu za pravdu.
Napad na Musiće
Ferida je saznala da je 20. maja 1992. godine grupa od 40 do 50 vojnika, koja je došla oklopnim vozilom, napala njeno selo. U trenutku kada je napad počeo, njen otac, amidža i rođak su poginuli, dok su ostali muškarci odvedeni. Ova brutalna akcija se odvijala pred očima Feride i ostalih preživjelih. Njeno srce je bilo slomljeno kada je saznala da su njenog brata Muju odveli u zloglasnu garažu, mjesto gdje su se odvijale strašne torture nad zatvorenicima. Ovaj događaj nije bio samo napad na porodicu Nišić, već i na cijelu zajednicu koja je nekada živjela u miru i slozi. Ferida se sjeća kako su ljudi u Musićima nekada zajedno radili, slavili i dijelili radosti, a sada su se suočili s užasom i nasiljem.
Život u zatočeništvu
Ferida s tugom opisuje uslove u kojima su zatvorenici bili smješteni. Žene, djeca i muškarci su bili zatvarani u nehumanim uslovima, a mnogi su preživjeli tek nakon što su pretrpjeli strašne zlostavljanja. U Kulturno-sportskom centru u Hadžićima, Ferida saznaje da je bilo oko 500 zatvorenika, a uslovi su bili takvi da su ljudi bili primorani da vrše fiziološke potrebe u kantama. Ove priče o mučenju i zlostavljanju u zatočeničkim objektima postaju svakodnevna stvarnost za Feridu i njene sugrađane. Mnogi ne mogu ni zamisliti kako je to biti zarobljen u svom vlastitom gradu, okružen nasiljem i strahom, dok se nadate da će vas neko čuti i osloboditi.
Nestanak i potraga
Mjeseci su prolazili, a Mujo, njen brat, ostao je nevidljiv. Ferida i njena porodica su tragali za njim bezuspješno, a svaka nova informacija o mogućem pronalasku njegovih posmrtnih ostataka bila je lažna. U junu 1992. godine, kada su preživjeli svjedoci ispričali o užasima u prostorijama gdje su mučeni, Ferida je doživjela novi udarac. U sobama u kojima su muškarci zlostavljani, svjedoci su zatekli krvave tragove i odjeću. Prema zvaničnim podacima, srpske snage su tokom napada na Musiće uhapsile 14 muškaraca, a veliki broj njih je odveden u nepoznatom pravcu. Ferida se sjeća kako su se nadali da će se Mujo vratiti, ali s vremenom, nada je postajala sve slabija. Ova potrage su postale simbol gubitka, ali i hrabrosti porodica koje ne odustaju od pravde.
Tragične brojke i sjećanje
Prema statistikama, najmanje 502 osobe su ubijene na području Hadžića, a među njima je i Mujo Musić. Traganje za nestalima i dalje traje, a Ferida Nišić i drugi članovi porodica žrtava ne gube nadu. Njihove priče i sjećanja moraju ostati živa kako bi se osiguralo da se ovakve tragedije nikada ne ponove. Oni su se organizovali u različite udruge, boreći se za prava preživjelih i porodica nestalih, tražeći pravdu na svakom koraku. Ova borba je postala njihov način života, a sjećanja na izgubljene voljene osobe služe im kao motivacija da nastave dalje, iako su rane još uvijek otvorene.
Zaključak
Svjedočanstvo Feride Nišić predstavlja ne samo osobnu borbu za pravdu i istinu, već i kolektivnu memoriju jednog naroda koji je pretrpio nevjerojatne gubitke. Njene riječi su poziv na sjećanje, na pravdu i na potrebu da se osiguraju bolji dani za buduće generacije. Ova priča, kao i mnoge druge, opominje nas na važnost pomirenja i izgradnje mira u društvu koje je pretrpjelo toliko boli. U ovom kontekstu, Feridina priča postaje simbol ljudske hrabrosti, otpornosti i nade, a njen glas poziva društvo da se suoči s prošlošću i izgradi svjetliju budućnost. Ona podsjeća sve nas na važnost empatije, suosjećanja i zajedništva u vremenima kada se čini da su svi protiv nas.
