Zoran Pavlović: Građani BiH vlast ne trebaju mjeriti po govorima, nego po tome kako žive
Dok političke kampanje u Bosni i Hercegovini ponovo pune javni prostor velikim obećanjima, nacionalnim porukama i poznatom predizbornom retorikom, ekonomista Zoran Pavlović poručuje da građani moraju promijeniti način na koji procjenjuju vlast.
Prema njegovom stavu, ključni kriterij ne bi trebali biti stranački slogani, etnička pripadnost kandidata ili emocije koje se podgrijavaju uoči izbora, nego vrlo konkretna pitanja: koliko danas vrijedi plata, koliko računa stoji neplaćeno i šta se zaista nalazi u kućnom budžetu.
Gostujući u programu N1, Pavlović je naglasio da je najpošteniji test svake vlasti upravo svakodnevni život običnih ljudi. Ako porodica na kraju mjeseca može normalno platiti režije, kupiti osnovne namirnice i zadržati malo novca za neplanirane troškove, onda se može govoriti o određenom napretku. Ako, međutim, građani sve češće biraju između grijanja, hrane i lijekova, tada je, kako poručuje, jasno da politika nije dala očekivani rezultat.
“Ako vam je bolje, glasajte za iste. Ako vam je lošije, promijenite”, sažeo je svoju poruku biračima.
Pavlović je u razgovoru podsjetio da Bosna i Hercegovina nije izolovana od globalnih ekonomskih kretanja. Ratovi, poremećaji na energetskim tržištima, inflacija i rast cijena osnovnih proizvoda pogađaju gotovo sve zemlje, pa i domaćinstva u BiH. Ipak, prema njegovoj ocjeni, domaće vlasti se previše često skrivaju iza činjenice da problemi dolaze iz svijeta, kao da su svi unutrašnji propusti time poništeni.
On smatra da se u BiH kriza ne produbljuje samo zbog vanjskih okolnosti, nego i zbog lošeg upravljanja, političkog zapošljavanja, neodgovornosti i dugogodišnjeg odsustva reformi.
“Nismo siromašni zato što nemamo resurse, nego zato što ih loše upravljamo”
Najviše pažnje izazvala je Pavlovićeva poruka da Bosna i Hercegovina nije siromašna zemlja zato što nema prirodne resurse, niti zato što joj nedostaje potencijala, nego zato što se tim potencijalima upravlja neodgovorno i netransparentno. Njegova izjava da smo “presiromašni zato što se previše krade” direktno je pogodila jednu od najosjetljivijih tema u javnosti: odnos prema javnom novcu.
U njegovom tumačenju, problem nije samo u pojedinačnim aferama, nego u sistemu koji predugo toleriše loše rezultate, a nagrađuje lojalnost stranci umjesto znanja i rada.
Prema njegovom mišljenju, posebno je porazno to što rukovodioci javnih preduzeća i institucija veoma rijetko snose stvarnu odgovornost za gubitke, čak i kada je riječ o firmama koje imaju monopol na tržištu ili raspolažu vrijednim prirodnim resursima. Umjesto da takve kompanije budu motor razvoja, one često postaju mjesto političkog kadroviranja i održavanja partijskih interesa.
Pavlović upozorava da se direktorske pozicije često dijele prema stranačkoj pripadnosti, dok stručnost, iskustvo i rezultati ostaju u drugom planu.
U tom kontekstu spomenuo je i veliki broj službenih vozila, preglomaznu administraciju i konstantno povećanje troškova javnog sektora. Građani, prema njegovom mišljenju, finansiraju aparat koji je sve skuplji, a ne donosi proporcionalno bolje usluge. Drugim riječima, država prečesto postaje sistem koji troši mnogo, a proizvodi malo, ili u najgorem slučaju čak i gubitke tamo gdje bi, zbog prirodnih prednosti i ekonomskog položaja, trebalo da ostvaruje višak.
Ta kritika posebno odjekuje u zemlji u kojoj javna preduzeća, opštine i institucije često posluju bez jasnih pokazatelja odgovornosti i učinka.
Inflacija mijenja svakodnevicu porodica i potiskuje planove za budućnost
Pavlović je upozorio da posljedice ekonomskog pritiska nisu vidljive samo u statistici, nego u svakodnevnim odlukama porodica. Ljudi sve više odustaju od kupovine nove odjeće i obuće, izlazaka, putovanja i godišnjih odmora. Nekada uobičajene stvari, poput porodičnog ručka u restoranu ili vikend-izleta, za mnoge su postale luksuz.
U takvoj atmosferi, rekao je, nije teško razumjeti zašto se građani osjećaju iscrpljeno i zašto sve više njih živi od mjeseca do mjeseca, bez mogućnosti da planiraju unaprijed.
Posebno zabrinjavajućim smatra demografski efekat ekonomskog pritiska. Prema njegovim riječima, sve veći broj porodica odlučuje se za jedno dijete, dok neki parovi potpuno odustaju od roditeljstva. To više nije samo lična odluka pojedinaca, nego i društveni signal da se budućnost ne doživljava dovoljno sigurno.
Kada mladi ljudi ne vide stabilnost, kada su stanovi skupi, plate nedovoljne, a vrtići i osnovni troškovi života sve veći, onda odluka o osnivanju porodice postaje mnogo teža nego ranije.
Na tom mjestu Pavlović otvara širu temu koja nadilazi trenutnu politiku: pitanje kvaliteta života. Nije, kaže, dovoljno govoriti o velikim planovima i strategijama ako građani istovremeno ne osjećaju sigurnost u svakodnevici. Ekonomija, u njegovom pristupu, nije apstraktna tabela brojeva, nego zbroj iskustava miliona ljudi koji svaki dan odlučuju hoće li nešto kupiti, hoće li negdje otići, hoće li štedjeti na hrani ili lijekovima.
Zato se, tvrdi on, pravi uspjeh vlasti vidi upravo tamo gdje političari najradije izbjegavaju pogled: u stvarnim kućnim budžetima.
Prijedlog različitih stopa PDV-a i pitanje pravednije raspodjele tereta
Jedan od Pavlovićevih prijedloga odnosi se na poreznu politiku. Smatra da bi Bosna i Hercegovina mogla uvesti različite stope PDV-a kako bi se građanima olakšalo podnošenje inflacije i rasta troškova života. U njegovom modelu, osnovne životne namirnice bile bi oporezovane stopom od pet posto, veći broj standardnih proizvoda sa 17 posto, dok bi luksuzna roba bila opterećena stopom od 25 posto.
Time bi, objašnjava, teret poreza bio raspoređen pravednije, a osnovne potrebe stanovništva makar djelimično zaštićene od stalnog poskupljenja.
Takav prijedlog otvara i širu raspravu o tome kako poreski sistem treba da izgleda u zemlji sa niskim prosječnim platama i velikim socijalnim razlikama. U mnogim državama Evrope osnovne namirnice imaju niže poreske stope upravo zato što država želi ublažiti udar na najšire slojeve stanovništva. U Bosni i Hercegovini, međutim, takve rasprave često ostaju u sjeni političkih sukoba i međustranačkih prepucavanja.
Pavlović zato smatra da se ekonomska pitanja ne smiju tretirati kao tehnička tema za eksperte, nego kao pitanje opstanka i dostojanstva građana.
On je također upozorio da BiH riskira da izgubi evropska sredstva namijenjena razvoju ukoliko političari nastave odgađati odluke zbog međusobnih blokada i borbe za funkcije. Dok druge zemlje koriste dostupne fondove za infrastrukturu, zapošljavanje i modernizaciju institucija, Bosna i Hercegovina, prema njegovim riječima, previše često gubi vrijeme na pregovore o tome “ko će gdje sjediti”. Takvo ponašanje, kaže, ima vrlo konkretnu cijenu: propuštene investicije, sporiji razvoj i dodatno razočaranje građana.
Poruka biračima: gledajte u svoje račune, a ne u stranačke bine
Pavlovićeva završna poruka građanima bila je jednostavna, ali namjerno oštra. Pred izbore ne treba, kaže, gledati u zastave, govore i predizborne skupove, nego u stvarnost koja se vidi kod kuće. Računi, plata, cijene i sadržaj frižidera mnogo su precizniji pokazatelji od političkih parola. Ako se život u protekle četiri godine popravio, tada vlast ima legitimitet da traži novi mandat.
Ako nije, onda birači, prema njegovom mišljenju, moraju imati hrabrosti da je promijene.
Takav pristup, naglašava on, nije poziv na apatiju, nego na odgovorno glasanje. Građani koji biraju prema stvarnim rezultatima, a ne prema emocijama i podjelama, šalju poruku da politika postoji zbog njih, a ne obrnuto. U zemlji u kojoj su izbori često opterećeni nacionalnom retorikom, podsjećanje na ekonomsku stvarnost djeluje posebno važno.
Upravo zato Pavlovićev nastup otvara pitanje koje bi u svakoj ozbiljnoj kampanji moralo biti u centru pažnje: kako živimo, šta možemo priuštiti i da li vlast zaista radi u interesu ljudi.
U konačnici, njegova poruka se može svesti na jednu vrlo jednostavnu, ali snažnu ideju: politička lojalnost nema vrijednost ako je građanin svake godine siromašniji, nesigurniji i umorniji od borbe s poskupljenjima. Zato Pavlović poziva da se izbori ne vode na osnovu straha i podjela, nego na osnovu rezultata.
A rezultati se, kako kaže, najlakše vide u onome što je većina ljudi naučila da svakodnevno provjerava: koliko novca ostaje nakon svih troškova i koliko je života ostalo u običnom kućnom budžetu.
