Kontroverzni snimak iz Višegrada otvorio nova pitanja o izbornom inženjeringu i nadzoru birača
Dok se u javnosti Srbije danima spekulisalo kada bi mogli biti raspisani naredni izbori, u medijskom prostoru se pojavila priča koja je čitavu debatu prebacila iz sfere političkih nagađanja u područje ozbiljnih pitanja o izbornom inženjeringu, prikupljanju podataka i mogućim zloupotrebama biračkih prava.
U centru pažnje našao se snimak koji je objavila posmatračka organizacija CRTA, a na kojem se čuje žena predstavljena kao Verica kako govori o radu na „terenu“ u Višegradu i očitavanju ličnih karata državljana Srbije radi prijave za glasanje. Sam sadržaj tog razgovora, ako je autentičan, sugerira da se izborna logistika ne odvija samo unutar granica jedne države, nego i na prostoru Bosne i Hercegovine.
Upravo ta činjenica izazvala je snažne reakcije, jer se ne radi samo o tehničkom pitanju prijave birača u inostranstvu, nego o mnogo širem problemu: ko prikuplja podatke, na koji način ih koristi i da li se taj proces sprovodi pod političkom kontrolom.
Prema navodima sa snimka, građani s državljanstvom Srbije ne bi morali putovati u Srbiju kako bi ostvarili svoje biračko pravo, jer bi biračko mjesto trebalo biti organizirano u srednjoj školi u Višegradu. Takva praksa, sama po sebi, nije nezakonita, jer državljani Srbije koji žive van zemlje imaju pravo glasati na određenim biračkim mjestima u inostranstvu.
Međutim, problem nastaje kada se pojave indicije da se prijave birača ne vode transparentno, nego kroz mrežu terenskih operativaca, lokalnih posrednika i neformalnih kanala.
U izbornim procesima svaka država mora osigurati da birački spiskovi budu tačni, da prijave budu dobrovoljne i da se lični podaci građana obrađuju u skladu sa zakonom. Zato je posebno važno pitanje ko je ovlastio osobu sa snimka, ko je organizirao obilazak terena i gdje se prikupljeni podaci dalje dostavljaju. Ako se radi o službenoj proceduri, javnost bi morala imati jasan uvid u institucije koje stoje iza toga.
Ako se, međutim, radi o politički motivisanom radu na terenu, onda to otvara mogućnost da se birači sistematski mapiraju, evidentiraju i usmjeravaju prema interesima određene partije ili centra moći. U tom slučaju nije riječ samo o administrativnom poslu, nego o potencijalnom obliku pritiska i kontrole biračkog tijela.
Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se biračko pravo građana Srbije u inostranstvu po zakonu može ostvarivati u diplomatsko-konzularnim predstavništvima ili na drugim određenim mjestima, ali uz strogo propisane uslove i provjeru identiteta. Za prijavu je potrebna kopija ili očitana važeća lična karta ili pasoš Srbije, što znači da je obrada ličnih dokumenata legitimna samo ako je dio jasno definisanog i nadziranog procesa.
Upravo zato nije presudno samo to što se biračko mjesto eventualno otvara u Višegradu, nego na koji način se do tog biračkog mjesta dolazi, ko formira spiskove i da li se građani prijavljuju slobodno ili pod nečijim uticajem. U demokratskim sistemima to je razlika između uredne administracije i izborne manipulacije.
Ova priča dodatno dobija na ozbiljnosti kada se poveže s ranijim upozorenjima o nadzoru aktivista, novinara i političkih neistomišljenika u Srbiji. Organizacija Amnesty International ranije je dokumentovala navode o korištenju softvera NoviSpy, za koji se tvrdi da je instaliran na telefonima pojedinih aktivista i novinara nakon što su uređaji bili u rukama policije. Prema tim navodima, takav alat može pristupiti porukama, fotografijama, lokaciji, pa čak i mikrofonu i kameri.
Iako su srbijanske institucije osporavale optužbe, sama sumnja u mogućnost digitalnog nadzora dovoljno govori o atmosferi nepovjerenja. Kada se takvi slučajevi spoje s pričom o očitavanju ličnih dokumenata po gradovima van Srbije, dobijamo sliku u kojoj izborni proces više nije samo pitanje glasa, nego i pitanje podataka, tehnologije i kontrole komunikacije.
U tom smislu, savremena izborna kampanja na Balkanu poprima osobine koje su prije bile rezervisane za velike političke trilere: obilazak domaćinstava, prikupljanje ličnih karti, vođenje evidencija, digitalna obrada podataka i moguće povezivanje svih tih informacija sa stranačkim strukturama. Nekada su izbori na terenu bili sinonim za plakatiranje, mitinge i autobuse puni pristalica, a danas se sve češće govori o bazama podataka, aplikacijama i elektronskoj logistici.
To na prvi pogled može djelovati kao modernizacija, ali ako se odvija bez kontrole i javnog nadzora, digitalizacija lako postaje instrument za preciznije usmjeravanje biračkog tijela. Drugim riječima, tehnologija sama po sebi nije problem, nego način na koji se koristi.
U javnosti je dodatnu pažnju izazvala i veza koju je izvještaj povukao prema velikom požaru u Deliblatskoj peščari i kasnijim zakonskim izmjenama koje omogućavaju promjenu namjene izgorjelog šumskog zemljišta ako se utvrdi javni interes za infrastrukturni projekat. Iako se vremensko podudaranje s pravom može smatrati sumnjivim i svakako traži dodatna objašnjenja, važno je biti precizan: nema dokaza da je požar bio namjerno izazvan.
Ipak, sama činjenica da zakon ostavlja prostor za takvu promjenu namjene otvara opravdana pitanja o tome ko definiše javni interes, po kojim kriterijima i pod čijim nadzorom. U društvu koje već ima duboko nepovjerenje u institucije, i sama mogućnost zloupotrebe postaje politički problem.
Ono što je posebno osjetljivo jeste pitanje odgovornosti. Ako je snimak iz Višegrada autentičan, nadležne institucije u Srbiji i Bosni i Hercegovini morale bi se oglasiti i utvrditi identitet osobe, status njenog rada i svrhu prikupljanja podataka.
To uključuje i provjeru da li su građani bili svjesni kome predaju svoje dokumente, da li su informirani o obradi podataka i da li je sve urađeno uz poštivanje zakona o zaštiti ličnih informacija. Bez jasnih odgovora, svaka sumnja prerasta u političku optužbu, a svaka politička optužba dodatno narušava povjerenje u izborni proces.
U konačnici, priča o Verici iz Novog Goražda, snimku iz Višegrada i mogućem očitavanju dokumenata ne mora sama po sebi dokazivati postojanje velike i centralno vođene zavjere. Ali ona nedvosmisleno pokazuje da su birački procesi u regionu i dalje ranjivi na pritiske, improvizacije i netransparentne radnje. U društvima u kojima se izbori doživljavaju kao borba za opstanak vlasti, a ne kao normalna demokratska procedura, i najmanja sumnja ima veliku težinu.
Zato javnost ima pravo tražiti odgovore, a institucije obavezu da ih pruže brzo, precizno i bez političkog taktiziranja. Ako je sve u skladu sa zakonom, to treba lako dokazati. Ako nije, tada se više ne govori o birokratskoj nepravilnosti, nego o ozbiljnom udaru na povjerenje građana u izborni sistem.
Izvori: SB/CRTA/Nova.rs, Radar
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
