Kada grad diše zajedno sa svojima…
Prije nekoliko dana Cazin je bio ispunjen našim dragim ljudima. Ulice su odzvanjale smijehom, zagrljaji su grijali srca, a svaki kutak grada bio je obojen posebnom toplinom. Grad je disao zajedno s njima. Sve je izgledalo drugačije – življe, ljepše i punije. 💙
😔 A sada… ponovo tišina.
Otišli su, vratili se tamo gdje moraju, a ne gdje žele. Ostala je praznina koju ništa ne može popuniti. Svaki rastanak je bolan, jer znamo da se naši najmiliji vraćaju tamo gdje im srce nije. Ovdje ostaju njihovi roditelji, braća, sestre, djeca… 🤍
💭 Ponekad se pitamo:
Hoće li ikada doći vrijeme kada će ostati ovdje zauvijek? Da ne odlaze nikada više, nego da žive sa svojima, na svom ognjištu, u svom gradu… 🙏✨
Jer, ništa ne može zamijeniti osjećaj kada su svi zajedno. Kada roditelj ujutro vidi svoje dijete za stolom, kada se braća i sestre sreću svaki dan, kada djeca rastu uz svoje nane i dede, a ne kroz hladne video-pozive i kratke godišnje odmore.
🌍 Oni tamo žive, ali njihovo srce ostaje ovdje. Njihove misli, njihove uspomene, njihova čežnja – sve je vezano za ovaj grad i ovaj kraj.
🙏 Možda će doći dan kada će Cazin ponovo disati punim plućima – ne samo nekoliko dana u godini, nego uvijek, svakog dana, zajedno sa svima onima kojima ovdje i pripada dom.
