U jeku političkih previranja i stalne borbe za očuvanje moći, u javnosti je odjeknula vijest o kontroverznoj kupovini zgrade za Upravu za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIOBiH) u Banjoj Luci. Ovaj slučaj, koji već godinama tinja u pozadini političkih odluka, sada je izbio u prvi plan zahvaljujući sumnjama u korupciju, klijentelizam i političku trgovinu na najvišem nivou. U središtu pažnje nalazi se veza između Milorada Dodika i njegovog kuma, biznismena Mileta Radišića, kojem već trinaest godina pokušava obezbijediti milionsku naknadu kroz navodno zakonite državne transakcije.
Cijeli slučaj dobio je novu dimenziju kada je direktor UIO, Zoran Tegeltija, raspisao tender za kupovinu zgrade, što se doživljava kao izvršenje Dodikovog naloga. U medijskom izvještaju Federalne televizije, posebno u emisiji Mreža, izneseni su podaci koji upućuju na to da je čitava struktura tendera namjenski postavljena tako da odgovara upravo Radišićevoj zgradi. Opozicija i stručna javnost ukazuju na niz nelogičnosti, poput činjenice da je početna procjena troškova iznosila 37 miliona KM, dok je sada cifra narasla na više od 100 miliona KM. Ovaj ogroman skok u cijeni izazvao je val sumnji da se radi o planskom pokušaju da se budžetska sredstva pretoče u privatne ruke — i to u ruke pojedinaca bliskih vladajućim strukturama.
U cijelom ovom procesu postoji nekoliko ključnih tačaka koje izazivaju pažnju:
-
Vlasnička struktura zgrade koju bi UIO trebao kupiti – jasno ukazuje na direktne veze sa političkim vrhom.
-
Nedostatak konkurencije u tenderu – pojavila se samo jedna validna ponuda, što postavlja pitanje regularnosti i otvorenosti procesa.
-
Neprihvatljivo povećanje troškova – trostruko veća cijena u odnosu na inicijalnu procjenu stvara osnovanu sumnju u malverzacije.
-
Reakcije međunarodne zajednice, posebno američke ambasade – ukazuju na moguće dugoročne posljedice po reputaciju BiH i njenu fiskalnu stabilnost.
Posebno je zabrinjavajuće to što institucije koje bi trebale štititi javni interes djeluju pasivno, dok parlamentarne komisije za borbu protiv korupcije tek sada kreću u proces nadzora. Dok Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH nije uspio blokirati ovu kupovinu, ipak je naloženo da se proces prati i dokumentuje. Pitanje koje se sve češće postavlja među građanima jeste: ako se ovakvi potezi mogu vući bez posljedica, šta nas sprječava da postanemo sistem u kojem pravila vrijede samo za one bez veza i zaštite?
Sociološki aspekt ove afere ne smije se zanemariti. Javnost je već navikla na političke afere, ali kumulativni efekat sličnih slučajeva proizvodi duboku eroziju povjerenja u institucije. Građani koji redovno plaćaju poreze sada svjedoče kako se njihov novac potencijalno koristi za finansiranje privatnih interesa pojedinaca u vrhu vlasti. Ovakve situacije ne samo da slabe pravni sistem, već i podstiču apolitičnost i masovni odlazak mladih iz zemlje. U kontekstu Balkana, gdje je korupcija često prikrivena kroz “legalne” mehanizme, ovaj slučaj služi kao ogledalo duboko ukorijenjene klijentelističke prakse koja uništava temelje odgovornog upravljanja.
U konačnici, iako zvaničnici pokušavaju prikazati ovu kupovinu kao neophodnu investiciju u infrastrukturu državnih institucija, način na koji je proces vođen izaziva ozbiljna pitanja o motivima i krajnjoj koristi. Nije više pitanje samo da li je zgrada potrebna, već da li se državna kasa koristi kao privatni bankomat onih koji su na vlasti. U sistemu gdje su političke lojalnosti važnije od zakonskih normi, granica između javnog interesa i privatne koristi postaje sve tanja. Ovaj slučaj bi mogao postati prekretnica — ili još jedan dokaz da se moć u BiH i dalje temelji na odnosima, a ne na zakonima.
Na kraju, ostaje gorko pitanje koje lebdi nad cijelom ovom pričom: ko će snositi odgovornost ako se potvrde sumnje u zloupotrebu državnih sredstava? U zdravom demokratskom društvu, ovakvi potezi bi pokrenuli brzu reakciju pravosuđa, ali u bosanskohercegovačkom kontekstu to često ostaje na nivou medijskih natpisa i privremenih političkih trzavica. Dok se institucije i dalje pozivaju na zakonske procedure i internu kontrolu, stvarnost pokazuje da se istinska borba protiv korupcije može voditi samo ako postoji politička volja i pritisak javnosti. Građani, mediji i nevladin sektor moraju ostati budni i glasni, jer u suprotnom — svaki naredni „tender“ može biti nova epizoda već viđenog scenarija u kojem se javni novac pretače u džepove privilegovanih.
