Tragičan slučaj porođaja u Bihaću: Potraga za pravdom
U martu 2022. godine, Kantonalna bolnica u Bihaću postala je mjesto tragične priče koja je potresla cijelu zajednicu. 25-godišnja Azra Bećirspahić iz Bosanskog Petrovca izgubila je svoj život tokom porođaja, zajedno sa svojom tek rođenom kćerkom Merjem. Ova strašna tragedija nije pogodila samo porodicu Bećirspahić, već je izazvala i šire reakcije u društvu, potičući pitanja o kvalitetu medicinske usluge u toj bolnici. Suprug preminule Azre, Anel Bećirspahić, već tri godine vodi pravnu bitku kako bi otkrio istinu o ovom slučaju, suočavajući se sa brojnim preprekama i izazovima.
Nažalost, Anelova potraga za pravdom naišla je na mnoge prepreke, uključujući i obustavu istrage od strane nadležnog Tužilaštva, i to već po treći put. Ove obustave izazivaju dodatnu zabrinutost među građanima, koji se pitaju kako je moguće da se slučaj o tako ozbiljnoj temi kao što je smrt trudnice i njenog novorođenčeta ne istražuje temeljito. U razgovoru sa novinarima, Anel je izrazio sumnju u kvalitet i efikasnost istrage. “Kada sam bio pozvan od strane tužioca, pitao sam da li imam pravo na dokumentaciju vezanu za slučaj. Rečeno mi je da to nije propisano, što je dodatno povećalo moje sumnje. Zašto bi nekoga zanimalo zašto ja tražim dokumentaciju, osim ako se ne boje da bi moglo otkriti istinu?” Ova izjava otkriva duboku frustraciju i osjećaj bespomoćnosti pred sistemom koji bi trebao da štiti život i zdravlje građana.
Prema Anelovim riječima, kašnjenje medicinskih timova tokom porođaja bilo je dramatično. On tvrdi da su se doktori i babice zainteresovali za Azrino stanje tek kada je bilo prekasno. “Moja žena je iskrvarila, srce joj je stalo, a oni su se tek tada počeli brinuti. Rekao sam im mirnim tonom: ‘Radite svoj posao kako treba, inače će ova država imati neprijatelja.’” Ova izjava reflektuje Anelovu frustraciju i osjećaj bespomoćnosti pred sistemom koji je dužan da pruži adekvatnu zdravstvenu zaštitu, posebno u kritičnim situacijama poput porođaja. U tom trenutku, život jedne osobe zavisi od brzine i efikasnosti reakcije medicinskog osoblja.
Anel također navodi da su svjedočenja babica koja su bila prisutna tokom porođaja bila kontradiktorna. Jedna od njih, Nesiba Hasanagić, promijenila je svoj iskaz, što dodatno komplicira situaciju. “Prvo je rekla da je dijete bilo blijedo, a zatim je tvrdila da je ružičasto, kao živo. Obdukcija je, međutim, pokazala da je dijete mrtvo rođeno,” naglašava Anel. Ovakve informacije izazivaju dodatnu zabrinutost o načinu na koji se provode medicinske procedure i kako se s njima postupa. U zdravstvu, gdje je svaka sekunda važna, ovakvi propusti mogu imati fatalne posljedice.
U razgovoru sa drugim porodiljama koje su bile u bolnici u istom trenutku, Anel je saznao da su babice prebacivale krivicu jedna na drugu. Ova situacija dodatno ukazuje na ozbiljnost problema unutar zdravstvenog sistema. “Jedna majka je potvrdila moje sumnje. Babice su se međusobno optuživale, a to je nešto što ne bi trebala raditi profesionalna lica.” Ova situacija postavlja pitanje o etici i profesionalizmu zdravstvenih radnika u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Da li su zdravstveni radnici dovoljno obučeni i osposobljeni da se suoče sa kriznim situacijama? Kako se može osigurati da svi pacijenti dobiju najbolju moguću njegu?
Anel također izražava zabrinutost zbog nedostatka transparentnosti u vezi sa dokumentacijom vezanom za porođaj. “Kada sam zatražio CTG snimke, nedostajali su mi važni dokumenti. Zašto su izgubljeni? Kako je to uopšte moguće?” Ova pitanja ostaju bez odgovora, a Anelova potraga za istinom postaje još teža. On naglašava da bi volio da sazna istinu, kako bi mogao nastaviti sa životom, ali se suočava sa odbijanjem i opstrukcijom. Ovaj nedostatak transparentnosti može dodatno povećati sumnju u sistem i dovesti do općeg nepovjerenja građana prema zdravstvenim institucijama.
Na kraju, Anel Bećirspahić se suočava sa dilemom kako dalje. “Ne bih mogao živjeti sa sobom da nisam saznao istinu. Sada je na meni šta ću s tom istinom.” Ova izjava naglašava njegovu unutrašnju borbu i želju da osigura da se ovakve tragedije nikada više ne ponove. U ovoj borbi za pravdu, Anel predstavlja ne samo svoj lični slučaj, već i glas svih onih koji su u sličnim situacijama, tražeći odgovornost i pravdu u zdravstvenom sistemu. Njegova borba može postati simbol nade za sve roditelje koji su izgubili djecu usljed neodgovornog ponašanja zdravstvenih radnika, podstičući promjene koje su potrebne kako bi se spriječili slični slučajevi u budućnosti.
