Onaj ko meni povjeri dijete, a ono je komad srca, dobar je dio odgovornosti prema njemu skinuo sa sebe, a ja sam prihvatio. Hoću li ja to ozbiljno shvatiti ili se poigrati s tim, ovisi od toga jesam li u mekteb ušao s ljubavlju i da li ja tu djecu doživljavam kao svoju rođenu. Ja sam doslovno svako to dijete doživljavao kao dio svoga srca. I kad ga ne bi bilo u mektebu, plašio sam se da mu se nije šta desilo ili da nije, ne daj Bože, mojim sebebom izostalo
Hadži Sulejman ef. Kurtanović plemenit je insan i nenametljiv imam, hatib i muallim. Više od četiri decenije bio je imam u nekoliko sarajevskih džemata, a vjeronauku je predavao u osamnaest sarajevskih mekteba. Bio je jedan od najboljih i kod mekteblija najomiljenijih vjeroučitelja. Za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je u Armiji RBiH, u 7. muslimanskoj brigadi. Danas je penzioner. Penzionerske dane provodi u Sarajevu. Svaki dan ode na podne-namaz u Begovu džamiju i, zajedno s ostalim džuzhanima, prouči po jedan džuz iz Kur’ana časnog. Usput se sretne s kolegama, rodbinom, prijateljima, a posebno ga raduju viđenja sa svojim nekadašnjim učenicima iz mekteba kojima je, za vrijeme svoje muallimske misije, predavao vjeronauku. Njegovih učenika danas ima na svim meridijanima svijeta. Vrlo je obrazovan i mudar čovjek, te je privilegija biti njegovim sagovornikom. Efendija Kurtanović rođen je 1952. u Tuzinju kod Sjenice. Osnovnu školu završio je u zavičaju, potom Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Fakultet je završio u rekordnom roku i s visokim ocjenama u indeksu.
“Majka Hava je htjela da budem hodža. Njen babo, a moj dedo mula Rašit ef. Ahmetović, u Drugom je svjetskom ratu bio pretučen i maltretiran od strane crnogorskih četnika. Posljedice tog katilskog iživljavanja osjećao je do kraja života. Kad sam 1967. upisao medresu, u Sarajevo me doveo amidža Abdulatif. Kad smo izašli iz voza, bilo je tamno veče. Sa ćirine stanice na Bistriku predamnom je zablistao osvijetljen grad. Kad me majka ispraćala u Sarajevo, rekla mi je: ‘Završi koliko hoćeš fakulteta, ali majka hoće da ti budeš hodža.’ Ona je bila hodžina kćerka pa je razumljivo što je to željela. Njena je hajir dova bila: ‘Ideš u Gazi Husrev-begovu medresu. U njoj ćeš imati šta da pojedeš, popiješ, da spavaš i da se odmoriš. Imat ćeš sve. Ako mi, ne daj dragi Bože, ocrniš obraz, dabogda mi te na tabutu donijeli.’ Ja sam tokom čitavog školovanja ispred sebe gledao taj tabut. Kad sam došao u medresu, nisam znao ni elifa. Nastojao sam da opravdam ono što je majka od mene očekivala”, otkriva nam Kurtanović.
ODBIO “ISPALJENJE” U TURSKU, OSTAO DA BRANI BOSNU I HERCEGOVINU
“Prije same Agresije na Bosnu i Hercegovinu brat Smail je otišao da obiđe roditelje. Na sijelu kod roditelja iskupilo se mnogo rodbine, među kojima je bilo i onih koji žive u Turskoj. Budući da su se nazirali ratni oblaci nad Bosnom i Hercegovinom, predložili su bratu da nas dvojica s porodicama odemo kod njih u Tursku. Pripremajući kahvu, majka je slušala ta mudrovanja i, kad su oni završili, rekla je: ‘Sine Ismaile, poselami mi Sulejmana i reci mu da mu neću halaliti niti jednu kap mlijeka kojim sam ga zadajala, niti ću mu halaliti niti jednu neprespavanu noć ako napusti Sarajevo. U Sarajevu je završio školu, oženio se, napravio kuću, u njemu radi i neka ga brani.’ Moja majka nije znala ni latinicu, niti ćirilicu, ali je istinski bila pismena i odlično je razumijevala vjeru i donosila kristalno jasne odluke u životu. Ponosan sam na moju majku. Do pete godine medrese nikad nisam ušao niti u jednu ćevabdžinicu ili slastičarnicu. Vrlo rijetko sam izlazio u grad. Tek u petom razredu, kao maturant, počeo sam u njih navraćati. Po završetku medrese poželio sam nastaviti studij. Kad sam diplomirao, majka je rekla: ‘Čestitam, sine! Ako hoćeš, završi još koji fakultet, ali majka želi da ti budeš i ostaneš hodža.’ Da budem hodža uz moju majku dosta je utjecao i Mustafa ef. Spahić Mujke. Rekao mi je: ‘Mi smo dobar materijal za hodže pa ćemo i biti hodže.’ Na definitivnu odluku da ostanem vjeran ovom pozivu utjecao je i rahmetli šejh Halid ef. Numanagić, poznati sufija. Išao sam pokatkad kod njega na muhabete. Kad sam bio u nedoumici da li da budem hodža ili službenik u državnim organima, krenuo sam mu u posjetu. Usput sam razmišljao kako da ga pitam za savjet. Kad sam ušao kod njega, počastio me je kahvom i bez mog pitanja rekao: ‘Čitam ti stvari na čelu koje te zaokupljaju. Što se tiče posla – Islamska zajednica, a mjesta boravka – Sarajevo.’
Prvo zaposlenje imao sam u Nedžarićima kao teravih imam. Poslije su tražili da ostanem i ja sam ostao. Bilo mi je lijepo u Nedžarićima. Imao sam dosta djece na pouci. U početku sam stanovao u Sokolović Koloniji, a poslije sam prešao kod Tufe Tvrtkovića. On i njegova hanuma Emina bili su mi kao roditelji. Za stanovanje kod njih nikada mi nisu uzeli ni dinara. On je jedno vrijeme bio i mutevelija. Volio je raditi za džamiju. Srce mu je kucalo za džemat i džamiju. Njegovi sinovi su bili moji učenici. Imao sam žešću presiju za rad u mektebu. Pozivan sam i na informativne razgovore. Optuživali su me da govorim da se pravoslavna djeca ne druže s našom djecom, pa kad su i ona počela dolaziti u mekteb, počeli su pitati što ta djeca dolaze u mekteb. Niti sam ih zvao, niti im branio da dolaze. Nekako se to prebrodilo. Bile su to moje kušnje. Tu sam ostao 6 godina. Potom sam prešao u džemat Toka. Iz Toke sam, kad je Mustafa ef. Spahić Mujke (1983) otišao u zatvor, prešao u Vogošću, gdje sam ostao do njegovog puštanja na slobodu. S početkom rata otišao sam u 7. muslimansku i bio do 1997. Tražili su da ostanem u vojsci. Međutim, nije me zanimala administracija, ja sam želio u mekteb. S djecom iz mekteba iz Nedžarića obišao sam mnoga historijska mjesta u Bosni i Hercegovini. Sve moje najljepše uspomene iz minule imamske misije vezane su za mekteb i mektepsku djecu”, priča Kurtanović.
MISIJA IMAMA I MUALLIMA
“Ja ne vjerujem puno u tehniku. Ona je hladna. I nema srca, nema duše. Svakom onom ko bez ljubavi uđe u mekteb haram mu bilo. Onaj ko meni povjeri dijete, a ono je komad srca, on je dobar dio odgovornosti prema njemu skinuo sa sebe, a ja sam prihvatio. Hoću li ja to ozbiljno shvatiti ili se poigrati s tim, ovisi od toga jesam li u mekteb ušao s ljubavlju i da li ja tu djecu doživljavam kao svoju rođenu. Ja sam doslovno svako to dijete doživljavao kao dio svoga srca. I kad ga ne bi bilo u mektebu, plašio sam se da mu se nije šta desilo ili da nije, ne daj Bože, mojim sebebom izostalo. Plašio sam se. Imao sam običaj da tada obiđem roditelje. Zakazivao sam i roditeljske sastanke. Ni one nestašne nikad nisam kritikovao. Imao sam za njih riječi: moj paša, moja princeza, sultanija. Ko hoće biti hodža, muallim, mora znati da neće imati radnog vremena. Njegova kuća će biti stalno otvorena. Da ljudi dolaze. Moje pripreme za mektepsku nastavu bile su jedinstvene. Kad sam ih saopćavao kolegama, neki su se podsmjehivali. Pred moj polazak u mekteb uzimao sam abdest, klanjao dva rekata nafile i upućivao dovu Allahu: ‘Allahu moj, daj da im ono što će preko mog jezika doći do njihovih srca bude korisno na oba svijeta.’ Kad god bih dovu uputio za moju, upućivao sam i za mektepsku djecu. Mislim da je stvar uspjeha u tome koliko će srcem prihvatiti taj posao. Ako u konkretnom slučaju muallim srcem prihvati učenje djece, Allah ga neće ostaviti na cjedilu. Sve te rezultate, ma koliko god ih je bilo, ja vidim kao rezultat Allahove milosti, a ne kao rezultat moje sposobnosti i dobrote. Kad bih se sto puta rodio, opet bih izabrao ovaj poziv, ponovo bih bio hodža.”
Desilo mi se više puta da, dok šetam s mojom djecom, priđu nam moji učenici i mojoj djeci govore o meni. Jedna moja učenica prilazi mi i kaže da se kani vjeriti s momkom, a da bi, prije toga, željela da vidim i kažem joj moje mišljenje da li je on za nju. Mojih učenika je danas svuda po svijetu. Radio sam u sljedećim mektebima: Nedžarići, Toka, Vogošća, Kotorac, Buljakov Potok, Buća Potok, Lasica, Ugorsko, Kovači, Barica, Tihovići, Huremuša, Komatin, Golodarica, Cicin Han, Ferhadija, Tabački mesdžid, B faza. Uvijek sam dolazio na vrijeme. Budući da nisam imao auto, koristio bih gradski prijevoz, a ako bi bilo gusto da li ću stići na vrijeme, koristio bih taksi. Hatme sam vrlo emotivno doživljavao. Jedne godine moj trogodišnji sin Hamza je predstavljao mekteb na takmičenju iz kiraeta. Tada je jedan od mojih šefova rekao da ne bi bilo loše da i drugu djecu naučim osim svog Hamze. Od tada sam na takmičenja slao drugu djecu.”
OTAC DEVETERO DJECE
Sulejman-efendija je ponosni otac devetero djece. Rijetki su i uposlenici Islamske zajednice koji imaju ovoliko potomaka. Kazat će samo: “Neko će se više namučiti s jednim nego ja s devetero djece. Danas je velika odgovornost za djecu. Ne bih kritikovao ni one koji nemaju puno djece. Djeca jesu radost, ali i velika kušnja. Ja razumijem i ljude koji neće da imaju puno djece. Svako zna svoje. Kad me pitaju kako deveram u penziji, odgovorim: ‘Ako se pokriješ koliko je jorgan dug, nećeš se prehladiti, a ako se pružiš više nego što je jorgan dug, nije ti niko kriv.’ Meni je, hvala Bogu, dobro. Ne mogu se žaliti. Ne mislim Dunjaluk u obruč stavljati. Što je nafake, doći će. Ne čekam nafaku ležeći ili sjedeći. Pokušavam učiniti što je do mene. Na kraju želim nešto reći i o Stavu. Redovno ga čitam. Taj list mi je mnogo drag. Čuvam sve njegove brojeve. Drago mi je što objavljuju i duhovne komponente kao što je Mesnevija, te kvalitetne tekstove o našoj tradiciji. Zapravo, ima se šta pročitati. U mene i djeca čitaju Stav.”
Stav.ba
