U svom oštrom i beskompromisnom odgovoru, efendija Mustafa Cerić reagovao je na izjavu Milorada Dodika koja je ponovo zapalila političku i vjersku atmosferu u Bosni i Hercegovini. Dodikova izjava – „Neka muslimani pređu na vjeru od prije, i sve će biti riješeno“ – ne samo da je izazvala buru komentara, već je otvorila prostor za ozbiljnu kritiku jednog pristupa koji, kako Cerić ističe, vrijeđa vjeru, inteligenciju i dostojanstvo ljudi u BiH.
Cerićev odgovor ne štedi riječi. On Dodiku ne piše samo kao vjerski autoritet, već i kao neko ko duboko razumije političke igre koje se vode pod krinkom nacionalnog interesa i vjerskog preporoda. Od samog početka odgovora, jasno je da Cerić Dodikovu izjavu vidi kao nastavak njegovog poznatog narativa – pokušaja da kroz pseudohistorijske i nacionalističke parole prekroji realnost.
U svom tekstu, efendija koristi niz žestokih metafora kako bi ilustrirao dubinu problema:
-
„Upao si u duboki bunar gluposti“
-
„Najradije bih ti poslao buket trulih tikvi“
-
„Ti mrziš Bosnu jer znaš da joj nisi dorastao“
Ove rečenice ne predstavljaju puko vrijeđanje, već služe kao kritika duboke političke i moralne zablude koju Cerić pripisuje Dodiku – ideji da se narod može tretirati kao masa bez identiteta, koju je moguće “riješiti” kroz prijetnje, zamjene vjera i istorijsku reviziju.
Kroz tekst se jasno ističe nekoliko ključnih poruka:
-
Vjera nije predmet političke trgovine – „Naša vjera nije na prodaju“, poručuje Cerić, direktno odgovarajući na Dodikovu impliciranu ideju da bi “promjena vjere” mogla riješiti društvene i političke tenzije.
-
Islam u BiH ima duboke korijene – „Naša vjera je ovdje bila prije tvoje demagogije“ podsjeća efendija, aludirajući na kontinuitet bošnjačkog identiteta koji ne može biti izbrisan prostim političkim manevrima.
-
Politički narativi koji proizilaze iz mržnje ne mogu opstati – „Ti nisi naš problem. Ti si naš dokaz.“
Osim kritike Dodika, Cerić šalje i širu poruku: da mržnja prema drugima dolazi iz unutrašnje nesigurnosti. On ističe da Dodikove riječi nisu izraz političke snage, već straha, frustracije i potrebe da se vlastita nemoć prikrije galamom.
„Kad kažeš da Bosna nema šansu – hvala ti, jer to znači da ima. Tvoj pesimizam je zapravo potvrda našeg opstanka.“
Efendija koristi i ironične analogije kako bi naglasio apsurdnost Dodikovih tvrdnji. Jedna od najupadljivijih je:
-
„Kad bi Bosni šansu davao Milorad Dodik, to bi bilo isto kao da ti ovci nudiš da piše ustav“.
Ova rečenica ne samo da ismijava Dodikovu sposobnost da donosi političke zaključke, već i podsjeća na duboko nepovjerenje koje mnogi građani BiH osjećaju prema njegovoj politici.
Cerićev zaključak je odlučan, emotivan i pun nade. On se ne obraća samo Dodiku, već i cijelom narodu, poručujući:
-
„Mi ćemo ostati muslimani kakvi smo bili. Bosanci kakvi smo rođeni. Ljudi kakvima nas je Bog stvorio.“
Njegova poruka je otpor, ali i dostojanstvo. Poručuje da, uprkos svemu, građani BiH neće podleći pritiscima onih koji žele podijeliti zemlju na temelju straha, mržnje ili vjerskih razlika.
Za kraj, efendija Cerić stavlja tačku na svoje obraćanje porukom punom simbolike:
-
„Bit ćete upisani u historiju kao fusnota gluposti, pod naslovom: Kako se propada kad mrziš ono što ne možeš pobijediti.“
U tom duhu, njegov odgovor Dodiku nije samo replika – to je manifest dostojanstva, intelektualna šamarčina, ali i poziv na razumnost u vremenu kada je razuma sve manje.
Ono što ovaj odgovor čini posebno snažnim jeste to što nadilazi politički kontekst i dotiče samu suštinu ljudskog identiteta i dostojanstva. U vremenu kada se vjera pokušava instrumentalizirati za političke ciljeve, kada se historija iskrivljuje radi trenutnih interesa, i kada se čitavi narodi predstavljaju kao prepreka umjesto bogatstva, Cerićeve riječi dolaze kao podsjetnik da postoje granice koje se ne prelaze – granice istine, časti i duhovne nepokolebljivosti. Njegov glas odzvanja kao savjest jedne nacije, ali i kao opomena svima koji misle da mržnja može biti osnova budućnosti.
