“Oni ne žele ništa osim ovaca” – kako je jedna skromna želja dotakla srca i promijenila stvarnost porodice Zilić
Kada su dobri ljudi pročitali pismo u kojem je pisalo: „Oni ne žele ništa osim ovaca“, nisu oklijevali. Odmah su krenuli prema Bratuncu, kupili ovce i uputili se ka selu udaljenom više od 30 kilometara od Srebrenice – prema kući Vehida Zilića i njegove porodice.
Vehid, njegova supruga Alma i njihovo četvero djece žive daleko od gradske buke, na rubovima svakodnevice. Život u povratničkim mjestima nije nimalo lak, ali ova porodica svojim trudom i radom u poljoprivredi i stočarstvu uspijeva osigurati osnovne životne potrebe. Njihova filozofija je jednostavna: “Znamo šta nemamo, pa to i ne tražimo. Ali znamo i šta imamo – i to čuvamo.”
Vehid je povratnik od 2001. godine. Danas, više od dvije decenije kasnije, još uvijek se bori s istim izazovima – nedostatkom posla, udaljenošću od grada, i, kako kaže, najviše ga boli nedostatak naroda. Ljudi su otišli, sela su opustjela. A on je ostao.
„Prodajem sir, kajmak, domaće. Ugalj isto proizvodim – drveni ćumur. Idem privatno raditi, kad ima gdje, ali posla je slabo. Srebrenica je daleko, ko će svaki dan ići tamo. Teško je, ali radimo“, govori Vehid.
Njegova supruga Alma ističe da nije lako, ali da se trude i bore. „Sve je teško, ali prođe. Najteže je kad nemaš s kim ni popričati“, iskreno kaže.
Ipak, ono što ovu porodicu drži čvrsto na zemlji jeste ljubav prema onome što imaju. Vehid ističe da se vratio u rodni kraj zbog svog oca, koji je poginuo tokom pada Srebrenice. „On nam je ovo ostavio u amanet. Njegovo imanje da pretvorim u šumu? To ne dam. Moja djeca neka idu, ali ja ostajem ovdje.“
Odavno je imao jednu želju – da ima svoje ovce. Ne bogatstvo, ne luksuz. Samo nekoliko ovaca, kako bi još lakše prehranjivao svoju porodicu. Ta želja mu je sada ispunjena – zahvaljujući ljudima velikog srca, porodica Zilić je dobila šest ovaca. Osmijesi na licima njegove djece i iskrena zahvalnost Vehida i Alme govore više od riječi.
Ova priča nije samo o ovci. Ona je o dostojanstvu, o borbi, o ljudima koji u tišini podnose mnogo, a traže malo. O onima koji nisu zaboravili šta znači amanet, ni šta znači ostati na zemlji predaka. I o onima koji još uvijek vjeruju – u dobrotu, u čovjeka, i u život dostojan čovjeka prenosi hayat
