Šuhra Sinanović predsjednica Udruženja “Žene Podrinja – Bratunac” za Hayat.ba ispričala je svoju potresnu i tešku životnu priču.
Uoči Dana žalosti i godišnjice genocida u Srebrenici prisjetila se svog muža Muriza, ali i brata, oca, svekra i svih ostalih stradalih članova porodice, a bilo ih je mnogo.
Do početka aprila 1992. godine Šuhra je bila sretno udata žena, majka dvoje male djece. Međutim sve se okrenulo naopako u roku 24 sata.
- Morali smo napustiti svoje domove. Bježali smo gdje smo znali i snalazili se kako smo umjeli. U maju 1992. odvode mi brata, oca, amidže, amidžiće… Lagali su da će vidjeti svoju porodicu, a nestali su sa lica zemlje. Sve sam to vidjela svojim očima.Odvedeni su u logor gdje su bili prvi zarobljenici. Nastao je pakao od života moje porodice – započinje ona svoju priču.
Prva žrtva u Bratuncu bio je njen rahmetli amidža.
11. maja je pobjegla pješice iz Bratunca u Bjelovac, a iz Bjelovca je došla u Loznik gdje ostaje do 2. juna. Tu je bila sa svojim mužem i djecom, svekrom, djeverom i nakon toga dolaze u Srebrenicu. Tu ostaju do pada Srebrenice.
- Došla je i 1995. godina, kada sam napustila Srebrenicu. Imala sam tada dvije male bebe. Mi samo znamo kako smo preživljavali od 1992. do 1995. godine, sa vodom i hranom i neimaštinom, ali najgore je što smo živjeli u strahu i neizvjesnosti. Sa svojim mužem sam se posljednji put vidjela 11. maja 1995 godine, kada je on otišao preko šume, a ja sam ostala sa djecom da idem u Potočare. Nikada neću zaboraviti naš zadnji susret. Njegov zadnji zagrljaj sa mnom i sa djecom i njegove zadnje riječi koje je izgovorio. Rekao je “Šuhro, čuvaj mi dobro djecu”. Kao da je osjetio da se nećemo nikada više vidjeti – prisjeća se ona kobnog dana.
Međutim, priča ona, izašla je na balkon stana gdje je tu veče boravila, i sve vrijeme posmatrala kako odlazi rijeka ljudi iz Srebrenice, i Muriza tražila pogledom.
- Čitav svijet nas je tada izdao i borimo se već 26 godina – govori Šuhra sa knedlom u grlu.
Ubrzo je krenula sa svekrom i djecom u Potočare gdje su prvu noć bila u fabrici, gdje su njen babo i brat radili. Drugu noć je dočekala na ulici.
- 13. jula smo krenuli prema autobusima. Pustila sam svekra da uđe u kamion. On je bio star i bolestan čovjek, imao je 71 godinu i nije mogao bez štapa hodati. Tada je došao vojnik i zgrabio ga za rusak i nikada više nismo čuli za njega dok nisu pronađeni posmrtni ostaci 2010. godine. Ja sam došla u Tuzlu sa dvoje djece, gdje sam pronašla majku i brata. Nismo znali šta da radimo. Otišli smo pred međunarodni Crveni križ. Niko nas nije htio primiti. Tu je bilo još dosta žena. Ignorisali su nas, a mi smo onda od ljutnje, boli i nemoći dogovorile da prevrnemo njihova auta, kako bi skrenule pažnju na sebe. Zamislite kolika je to snaga. Kada su vidjele šta radimo, tad su počeli upisivati naša imena i da prave spiskove osoba kojih nema.
Njihov put bio je težak i trnovit i do dan danas je, kaže ona.
Osnovale su Udruženje kako bi mogle pronaći svoje najmilije. Bez obzira što se pretpostavljalo da su njihovi najmiliji mrtvi, u dubini duše su se nadali da su možda bili u logoru, da su živi i da će doći.
2000. godine kada se napravila baza podataka, Šuhri su 6. septembra javili da je njen muž vjerovatno pronađen. Zvali su je da ga identifikuje.
- Taj dan nisam plakala, samo sam lomila prste. Vidjela sam tada levis pantalone mog Muriza, kaiš, lična karta, vozačka, njegova karta od vojske…nije bilo sumnje da je to bio on. Čekali smo DNK nalaz iz Amerike 11 mjeseci. Nadala sam se da to ipak nije istina, da je on ipak negdje živ. Međutim, kada spustiš tijelo u kabur znaš da nemaš više čemu da se nadaš – priča Sinanović.
2003. godine ukopala je svog muža, djevera i ostale članove porodice.
Na kraju razgovora za Hayat.ba kaže da nakon 26 godina, bez obzira na sve, bol i borba ne može prestati.
- Dok postoji jedan trun našeg života i duše mi ćemo raditi za naše najmilije. Bol i tuga je neizmjerna. Voljeli bi pronaći sve nestale, dok njihove porodice nisu izumrle – kazala je.
(Nermina Hasić) hayat
