U svjetlu aktuelnih političkih i humanitarnih izazova, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić iznio je niz oštrih i principijelnih stavova na Diplomatskom forumu u Antaliji, posebno se osvrćući na situaciju u Gazi, ali i na unutrašnjo-političke tenzije u Bosni i Hercegovini. Njegova izjava da je ono što se dešava Palestincima “genocid” izazvala je posebnu pažnju javnosti, jer povlači direktnu paralelu sa srebreničkim genocidom iz 1995. godine. Ovaj istup Komšića ne odražava samo njegovu političku poziciju, nego i emocionalni, historijski i moralni apel da se ne zatvaraju oči pred stradanjem civila.
Komšić je podvukao da se u Gazi vrši sistematsko istrebljenje jednog naroda, pri čemu se ne štede ni žene ni djeca, te smatra da to ne može biti opisano nikako drugačije osim kao genocid. Ova izjava nije prvi put da Komšić iznosi ovakvo poređenje, ali je svakako bila jedna od najoštrijih do sada. On ističe da je motivacija iza ovih postupaka – bilo u Gazi ili ranije u BiH – zapravo isti oblik ideološki zasnovane eliminacije, s ciljem da se prostor očisti od određene etničke ili vjerske grupe.
U nastavku intervjua, Komšić je govorio i o teškoj političkoj situaciji unutar Bosne i Hercegovine, posebno ističući Milorada Dodika kao ključnu figuru destabilizacije. Upozorio je da se trenutno suočavamo s najozbiljnijom krizom u postratnoj BiH, jer Dodik ne samo da prijeti oružjem, već i zakonski osporava institucije države kroz odluke Narodne skupštine Republike Srpske koje su u direktnom sukobu s državnim zakonodavstvom.
Komšić ističe da su te radnje direktan napad na ustavni poredak BiH i upozorava da bi neprovođenje zakonskih odluka od strane pravosudnih i policijskih organa moglo dovesti do daljnje eskalacije. On snažno poručuje da se mora pokazati odlučnost i snaga državnih institucija, jer u suprotnom dolazi u pitanje sposobnost države da djeluje na cijeloj svojoj teritoriji.
Prema njegovim riječima, ukoliko institucije ostanu pasivne, otvorit će se prostor za nove sukobe i produbljivanje političkih i etničkih podjela. Uprkos svemu, on ističe da rat trenutno nije realna opcija, jer ni među građanima ne postoji volja za novim sukobima.
U okviru institucionalnog odgovora na Dodikove postupke, Komšić navodi da je, zajedno sa kolegom Denisom Bećirovićem, zatražio asistenciju EUFOR-a kako bi se izvršilo hapšenje odgovornih zvaničnika Republike Srpske. Naglašava da se ne očekuje od EUFOR-a da direktno vrši hapšenja, već da pruži potrebnu logističku podršku kako bi se omogućila zakonita intervencija policijskih snaga BiH.
Govoreći o međunarodnim uticajima, Komšić smatra da Aleksandar Vučić pruža ključnu podršku Dodiku, i to ne iz ideološke, već iz politički oportunističke potrebe da skrene pažnju sa unutrašnjih problema Srbije. On tvrdi da se Vučić koristi narativom o “ugroženosti Republike Srpske” kako bi mobilizirao javnost u Srbiji, iako zapravo niko u BiH ne negira postojanje tog entiteta, već se samo insistira na provođenju zakona i pravosudnih odluka.
Komšić jasno razlikuje pitanje Republike Srpske i srpskog naroda od Dodikove politike. Nema nikakvog neprijateljstva prema Srbima, već je riječ o sankcionisanju konkretnih osoba koje krše zakone. On podsjeća da je Dodik pravosnažno osuđen i da se ne odaziva na pozive pravosuđa, što ga automatski čini odgovornim pred zakonom kao i bilo koji drugi građanin.
Komšić također ukazuje na važnu ulogu Turske u regionalnim odnosima. Smatra da predsjednik Recep Tayyip Erdogan održava dobre odnose i sa Vučićem i sa Dodikom, ali da to ne znači da će Turska napustiti Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, Turska snažno podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, te se prema BiH odnosi kao prema iskrenom partneru. U tom kontekstu, izjave predsjednika Erdogana imale su umirujući efekat u BiH, iako se Dodiku, prema Komšiću, te izjave nisu dopale.
Na kraju, Komšić je još jednom istakao da stradanje Palestinaca ne treba relativizirati. Zločin koji se dešava u Gazi je očigledan, i svijet ne bi smio da šuti. U vremenu kada informacije putuju brže nego ikada prije, pokušaji negiranja realnosti su, kako kaže, besmisleni i moralno neprihvatljivi. On ponavlja da, kao što je međunarodni sud potvrdio genocid u Srebrenici, isto tako bi se zločini u Gazi morali nazvati pravim imenom – genocidom.
U zaključku, poruke Željka Komšića s Diplomatskog foruma oslikavaju duboku zabrinutost za stanje međunarodnog prava, za očuvanje unutrašnjeg mira u Bosni i Hercegovini, ali i za univerzalne ljudske vrijednosti. Njegove riječi predstavljaju poziv savjesti, kako domaćim tako i stranim političkim akterima, da ne zatvaraju oči pred nepravdom, da štite poredak, i da djeluju odgovorno i hrabro – u interesu svih ljudi, bez obzira na vjeru, naciju ili državu kojoj pripadaju.
