Konakovićeva izjava o penzijama izazvala raspravu o standardu penzionera i stvarnoj vrijednosti povećanja
Izjava ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića o posljednjem povećanju penzija ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja u društvu – koliko su penzioneri zaista osjetili poboljšanje svojih primanja i da li nominalno veći iznosi uopće prate realne životne troškove.
Tokom debate na televiziji N1, Konaković je pozvao građane Federacije BiH, a posebno penzionere, da sami provjere šta im je donijelo usklađivanje penzija, poručivši da „zavuku ruku u svoj džep“ i sami procijene osjete li razliku.
Njegov nastup izazvao je snažne reakcije u javnosti, prije svega zbog načina na koji se obratio starijoj populaciji. Mnogi su ocijenili da je ton izjave bio neprimjeren prema ljudima koji žive od najnižih i često jedva dostatnih mjesečnih primanja. U društvu u kojem veliki broj penzionera svakodnevno bira između hrane, lijekova i režija, svaka javna izjava o penzijama dobija dodatnu težinu.
Zbog toga je rasprava brzo prešla granice obične političke polemike i pretvorila se u širu priču o dostojanstvu starijih građana i odnosu vlasti prema njima.
Konaković je, govoreći o povećanju, sugerisao da bi penzioneri trebalo sami da osjete razliku na svom ček-u. Njegove riječi, međutim, mnogi su doživjeli kao pokušaj pojednostavljivanja problema koji je daleko složeniji. Penzioneri, naime, ne gledaju samo iznos koji je uplaćen na račun ili isplaćen putem pošte, nego i ono što tim novcem mogu kupiti nakon što podmire osnovne potrebe.
Upravo tu nastaje ključni nesklad: nominalno povećanje ne znači nužno i bolji životni standard ako su cijene hrane, lijekova, goriva i komunalija istovremeno porasle.
Prema podacima objavljenim nakon posljednjeg usklađivanja, najniža penzija za korisnike koji su pravo ostvarili do 1. januara 2026. godine iznosi 692,23 KM. Za ovu kategoriju zagarantovana penzija iznosi 826,14 KM. Kod novih korisnika najniža penzija zavisi od dužine penzijskog staža i kreće se od 451,22 KM do 714,43 KM. Za one koji imaju najmanje 40 godina staža, zagarantovana penzija doseže 874,62 KM. Prema istim podacima, prosječna samostalna penzija za august iznosi 884,96 KM, dok je penziju primilo ukupno 472.288 korisnika.
Ove brojke pokazuju koliko je penzioni sistem širok i heterogen, ali i koliko su razlike među korisnicima velike.
Međutim, sama statistika ne može u potpunosti prikazati stvarnost u kojoj žive penzioneri. Za mnoge od njih svaka marka ima precizno određenu namjenu. Dio odlazi na lijekove, dio na hranu, dio na grijanje i struju, a često i na pomoć djeci ili unucima koji su i sami u finansijskim problemima. Zbog toga se u javnosti često ponavlja stav da povećanje penzija nije dovoljno ako ne prati rast potrošačke korpe.
Kada cijene osnovnih životnih namirnica rastu iz mjeseca u mjesec, povećanje od nekoliko desetina maraka vrlo brzo se „pojede“ na blagajni trgovine ili u apoteci.
Rasprava koja je uslijedila nakon Konakovićeve izjave zato nije samo politička, nego i socijalna. Ona podsjeća na dugogodišnji problem u Bosni i Hercegovini: penzioni sistem se često posmatra kroz brojke, dok se manje govori o tome koliko te brojke vrijede u stvarnom životu. Ako penzioner nakon plaćenih računa ima tek simboličan iznos za ostatak mjeseca, tada i svako povećanje, ma kako formalno bilo evidentirano, ostaje gotovo nevidljivo u praksi.
Upravo zato su mnogi komentatori poručili da bi vlasti trebalo više da govore o kupovnoj moći, a manje o pukim procentima i tehničkim usklađivanjima.
Kritike su bile usmjerene i na samu formulaciju da penzioneri trebaju „pipnuti“ novac kako bi utvrdili da li je povećanje stvarno. Takav način obraćanja mnogi su ocijenili kao patronizirajući, jer djeluje kao da se starijim ljudima objašnjava nešto što oni najbolje znaju iz vlastitog iskustva. Penzioneri svakoga dana raspolažu svojim budžetom i vrlo dobro osjećaju koliko mogu kupiti, a koliko moraju odgađati ili se odricati.
Zbog toga je dio javnosti poručio da penzionerima ne treba objašnjavati kako da prepoznaju trošak života, jer ga oni žive svakog dana.
Ova tema ponovo je otvorila i pitanje odnosa političara prema najstarijoj populaciji. U predizbornim kampanjama penzioneri često dobijaju status važnog biračkog tijela, dok se nakon izbora njihovi problemi vraćaju u drugi plan. Zato svaka izjava o penzijama izaziva posebnu osjetljivost, jer se u njoj ne prepoznaje samo konkretna politika nego i odnos prema generaciji koja je radni vijek provela gradeći sistem od kojeg danas živi.
U takvom kontekstu, i jezik kojim se govori o penzijama postaje jednako važan kao i sam iznos na isplatnoj listi.
Za veliki broj domaćih penzionera i nekoliko desetina maraka više može biti značajno, ali samo ako se to povećanje ne pojede kroz rast troškova života. U suprotnom, veći broj na papiru ne znači i stvarno olakšanje u kućnom budžetu. Upravo zbog toga se i nakon posljednjeg usklađivanja postavlja isto pitanje: koliko su penzioneri zaista dobili, a koliko su izgubili na inflaciji i svakodnevnim izdacima?
Dok god odgovor na to pitanje ostaje neuvjerljiv, rasprave poput ove će se ponavljati, a svaka nova izjava o penzijama izazivat će novu dozu nezadovoljstva i nepovjerenja.
Na kraju, slučaj Konakovićeve izjave pokazuje da tema penzija u Bosni i Hercegovini nikada nije samo ekonomska. Ona je istovremeno pitanje dostojanstva, socijalne sigurnosti i političke odgovornosti. Penzioneri ne traže retoričke poruke, nego mjerljive promjene koje će im omogućiti dostojanstveniji život. Zato će svaka buduća rasprava o penzijama morati mnogo ozbiljnije uzeti u obzir ono što građani osjećaju u praksi, a ne samo ono što pokazuje službena statistika.
