U tekstu koji slijedi, razmatraju se duboke političke i historijske teme koje se odnose na stabilnost Bosne i Hercegovine, te opasnosti koje prijete njenoj unutrašnjoj i vanjskoj sigurnosti. Pisac ovog teksta, Dušan Pavlović, ističe da rušenje dejtonske strukture Bosne i Hercegovine može dovesti do stvaranja unitarne i islamske šerijatske države. Naglašava da postoje opasnosti koje proizlaze iz aktualnih političkih zbivanja, u kojima bi pravosudne i političke strukture mogle poduprijeti realizaciju panislamističkog projekta.
U kontekstu historijskih odnosa i napetosti, Pavlović se poziva na faktore iz prošlosti, kako bi prikazao kontinuitet borbe za opstanak i identitet Srba i drugih naroda u BiH. On se osvrće na događaje iz 1805. godine kada je sultan Selim Treći izdao ferman koji je smanjio brutalnost prema Srbima, ali ističe da su ti postupci imali političku pozadinu, a ne humanitarni motiv. Pavlović potom spominje da su, nakon osmanske okupacije, Srbi i drugi hrišćani pretrpjeli traume koje su ostavile dubok trag u njihovoj kolektivnoj svijesti. U tom kontekstu, sugerira da je moguće da je teške historijske okolnosti uticale na DNK Srba, što je izazvalo naslijeđene psihološke posljedice.
Pavlović zatim razmatra preformulaciju identiteta naroda u BiH kroz povijest, navodeći kako su se političke manipulacije nastojale podići i razdvojiti Srbe i Hrvate na temelju vjerskih razlika, što je na neki način nastavak tih istih podjela i danas. On također iznosi kritiku prema Aliji Izetbegoviću i njegovoj političkoj filozofiji koja, prema Pavloviću, ima panislamistički karakter. Pavlović tvrdi da je Izetbegović bio ključan u pokušaju stvaranja islamske države u Europi, koja bi se temeljila na šerijatskom pravu. U njegovoj viziji, Alija Izetbegović bio je, prema njegovim riječima, preteča radikalnih islamista i ključna figura u stvaranju ideološkog okvira koji bi podržao širenje NATO-a na istok.
Pavlović također kritizira političku dinamiku koja je nastala u BiH, tvrdeći da su muslimanski lideri imali cilj stvoriti unitarne političke strukture koje ne odgovaraju multietničkoj stvarnosti države. On spominje kako su međunarodne sile, uključujući Zapad i islamske zemlje poput Irana i Turske, pomogle u oblikovanju pravosudnog sistema BiH, koji bi mogao podržati šerijatske vrijednosti, čime bi ugrozio prava Srba i Hrvata u toj zemlji. Pavlović smatra da, uprkos Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji je uspostavio temelje za mir i stabilnost u BiH, postoji prolongirani pokušaj destabilizacije putem neprirodnog pravosudnog sistema koji bi mogao dovesti do velikih političkih promjena i narušiti međunarodne ugovore.
Iz svega navedenog, Pavlović postavlja ključno pitanje: hoće li BiH održati stabilnost kroz svoju dejtonsku strukturu ili će doći do pokušaja realizacije panislamističkog projekta, stvaranja unitarne i šerijatske države. On zaključuje da je mir i stabilnost najvažniji cilj za buduće generacije u BiH. Ističe kako je za demokratski suživot ključna implementacija dejtonskih principa, jer svako odstupanje od tih temelja može dovesti do ozbiljnih problema i novog sukoba. Bez obzira na političke i vanjske pritiske, nastavak poštovanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ostaje jedini održiv put za miran suživot naroda u Bosni i Hercegovini.
Kao zaključak, tekst naglašava da je politička borba unutar BiH nesumljivo složena, ali da stabilnost i sigurnost mogu biti očuvani samo uz poštovanje postojećih međunarodnih ugovora i bez političkih pritisaka koji bi mogli ugroziti temelje dejtonske BiH.
U zaključku, Pavlović apelira na sve strane da prepoznaju ozbiljnost trenutne situacije u BiH i važnost očuvanja dejtonske ravnoteže. Smatra da bi nastavak destabilizacije mogao imati katastrofalne posljedice, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za širu regiju. On poziva sve političke aktere i međunarodne organizacije da ne dozvole da trenutne političke manipulacije i ideološki motivirane borbe ugroze mirnu budućnost naroda u BiH. Samo uz poštovanje ustava i međunarodnih sporazuma, smatra Pavlović, BiH može opstati kao stabilna i multietnička država, u kojoj će svi narodi imati jednak status i prava. Bez toga, povratak ka prošlim konfliktima i nemirima mogao bi postati realnost, što bi, prema njegovim riječima, bilo ne samo opasno, nego i potpuno destruktivno za budućnost cijele regije.
