Dvadeset i šest godina nakon genocida u Srebrenici, priče preživjelih žena i dalje odzvanjaju kao najtuži podsjetnik na tragediju koja je zauvijek promijenila hiljade života. Njihove suze nisu prestale teći, njihova bol nije zacijelila, a njihova nada da će pronaći ostatke svojih najdražih nikad ne prestaje.
U srpnju 1995. godine, svijet je bio svjedok najstrašnijeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Srpske snage su sistematski ubile više od 8.000 Bošnjaka, pretežno muškaraca i dječaka, u zločinu koji su međunarodni sudovi proglasili genocidom.
Šta se dogodilo sa majkama Srebrenice?
Fatima Mujić svaki dan se moli za supruga i trojicu sinova koji su ubijeni u genocidu. Njena priča je priča hiljade žena koje su ostale same, bez svojih najdražih. “Mislim da je živ negdje”, govori 75-godišnja udovica o svom najstarijem sinu Refiku, čiji ostaci nikad nisu pronađeni.
Njena bol je nepodnošljiva. Suprug i dvojica sinova pronađeni su u masovnim grobnicama i pokopani prije 10 godina u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Ali Refik… Refik je još uvijek negdje tamo, u nepoznatoj grobnici, čekajući da ga majka konačno pokopa.
“Kad se molim za njega, ruke mi se tresu, ne znam što bih”, priča Fatima kroz suze koje nikad ne prestaju.
Zašto su ove priče važne?
Mejra Đogaz odlučila je provesti svoje poslednje dane u mjestu gdje je njen život “stao”. Živi blizu memorijalnog centra, odakle svako jutro vidi:
• Redove hiljada bijelih grobova na zelenom travnjaku • Grobu svojih sinova Omera i Muniba (19 i 21 godina) • Sjećanje na treći sin Zuhdiju (20 godina) i supruga Mustafu
“Više nemam razloga živjeti”, govori 71-godišnja Mejra. “Brinem se za cvijeće da ne poludim, ali moji cvjetovi su u crnoj zemlji.”
Njena pitanja odzvanjaju kao vapaj svih majki: “Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?”
Reakcije i emotivni odjek
Ramiza Gurdić (67) također razmišlja o muškarcima koji su ubili njezine sinove i supruga. “Imaju li oni djecu?” pita se žena koja je izgubila sve.
Njena dva sina, Mehrudin i Mustafa (17 i 20 godina), ubijeni su zajedno s ocem. Prije nego što je pobjegao u šumu, najstariji sin je zapalio cigaretu i rekao majci: “Majko, nikada te više neću vidjeti.”
Pronađeni su ostaci obojice, ali samo “polovina Mehrudina”. Ramiza još uvijek čeka da pronađe i drugu polovinu svog sina. “Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete”, govori kroz suze.
Svjedočanstva preživjelih muškaraca
Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama oko Srebrenice. Njegova priča je priča o preživljavanju, ali i o suočavanju s istinom koja boli.
Osam dana je živio na žličici šećera i vode. Tijekom bijega sreo je brata koji je ležao na livadi, iznemogao i nemoćan. “Rodom brata ostavio sam iznemoglog”, priča Mirsad, ali na sreću, i brat se na kraju spasio.
Najteži dio njegove priče je susret s onim koji su počinili zločin:
• Školski kolege koji su postali ubojice • Ljudi koje je poznavao od djetinjstva • Oni koji su ponosni na ono što su učinili
“Sretnem se s njima i osobno ih znam. To su moji školski kolege”, govori Mirsad. Kada ih je pitao zašto im je to trebalo, odgovarali su da su ih tjerali da to rade.
Posljedice i trajna bol
Hasan Hasanović je preživio genocid, ali je izgubio dva brata. Jedan je ubijen 12. srpnja 1995. u devetnaestoj godini života. Drugi, teško ranjen, živio je još devet sati.
“S posljednjim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodni teritorij”, priča Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.
Razlozi zašto je napisao knjigu o Srebrenici:
• Negiranje genocida od strane počinitelja • Potreba da buduće generacije doznaju istinu • Plasiranje neistina od strane onih koji su počinili zločin
Zaključak
Četvrt stoljeća kasnije, majke Srebrenice još uvijek čekaju. Čekaju ostatke svojih sinova, čekaju pravdu, čekaju da svijet ne zaboravi njihovu bol.
“Mnogi su, na žalost svih nas, zaboravili Srebrenicu i to me jako boli”, kaže Hasan Hasanović. “Jer ako zaboravimo, bojim se da će se isto zlo ponovo dogoditi.”
Fatima, Mejra, Ramiza – njihova imena predstavljaju hiljade žena koje su ostale same. Njihove priče nisu samo historijski dokumenti, već živi podsjetnik da se genocid u Srebrenici nikad ne smije zaboraviti.
Jer ako mi, preživjeli, ne govorimo – tko će?
