Otvoreno pismo Emiru Hadžihafizbegoviću: Reakcija srebreničkih majki
U svjetlu nedavnih izjava poznatog glumca Emira Hadžihafizbegovića tokom njegovog gostovanja u emisiji “Pressing” na N1, nekoliko udruženja koja okupljaju žrtve iz Srebrenice uputilo je otvoreno pismo u kojem izražavaju svoje nezadovoljstvo i zgražanje nad njegovim komentarima. Ove izjave su, nažalost, ponovno otvorile rane koje su još uvijek svježe i bolne za mnoge. U ovom pismu, majke Srebrenice žele osvetliti pravu istinu o događaju iz 2015. godine kada je cvijet Srebrenice položen pred tadašnjim predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem, što je predstavljalo simboličan trenutak koji je izazvao duboke podjele i kontroverze.
U pismu se posebno naglašava da nije Munira Subašić bila ta koja je položila cvijet, već rahmetli Hatidža Mehmedović, koja je to učinila uz punu podršku ostalih majki. Hatidža Mehmedović, poznata po svojoj hrabrosti i upornosti, bila je simbol otpora i borbe za pravdu za žrtve genocida u Srebrenici. One su, kako se navodi, postupile svjesno i s namjerom da daju šansu budućim generacijama, a ne da ponize svoje sinove. Ove riječi imaju težinu jer dolaze od žena koje su pretrpjele neizmjernu bol i gubitak, a njihov glas nosi težinu iskustava koje su proživjele. Pomirenje ne može doći bez priznavanja prošlih nepravdi, a ovakve izjave samo doprinose razumijevanju duboke emotivne težine ovih događaja.
Hadžihafizbegović je u svojoj izjavi izrazio uvjerenje da bi se trebala ostvariti pomirenja, pa je čak spomenuo i Emira Kusturicu, ističući da bi mu trebalo oprostiti ako želi snimiti film o opsadi Sarajeva. Ovakve izjave izazvale su burne reakcije, posebno među onima koji su iz prve ruke svjesni duboke povijesne i emotivne kompleksnosti situacije koju Srebrenica predstavlja. Mnogi smatraju da je taj poziv na oprost neprimjeren, s obzirom na to da su rane koje su ostavljene genocidom i patnjom još uvijek otvorene. Ove povrede ne mogu se jednostavno zaboraviti ili oprostiti, a pogotovo ne bez iskrene želje za pomirenjem i priznanjem prošlih nepravdi.
Majke Srebrenice su u svom reagiranju ukazale na važnost vizije koju su imale, a koja ih je podigla na svjetsku scenu kao simbol otpora i ljudskih prava. Njihova borba nije samo borba za pravdu za svoje sinove i kćeri, već i borba za istinu i dostojanstvo svih žrtava. One su kroz svoje aktivnosti tokom godina uspjele da skrenu pažnju svjetske javnosti na stradanje u Srebrenici, organizirajući brojne komemoracije i manifestacije koje su imale za cilj da osvijetle istinu o genocidu. Njihove riječi su snažne i emotivne, a reflektiraju duboku bol i patnju koju su pretrpjele, kao i njihovu nadu u bolju budućnost za sve. U njihovoj borbi za pravdu leži i nada da se slični zločini neće ponoviti.
U reakciji se također kritizira Hadžihafizbegovićev odnos prema istini i način na koji se informira o događajima u Srebrenici. Navodi se da sluša pogrešne izvore, što dovodi do pogrešnih percepcija i stavova. Ove kritike nisu usmjerene samo protiv njega, već i protiv šireg društvenog okvira koji često zanemaruje ili minimizira glasove žrtava. Majke Srebrenice traže od svih, uključujući javne ličnosti, da se informiraju i razumiju kontekst koji leži iza ovih teških tema. Važno je da se svi suoče s istinom o prošlosti, jer samo tako možemo stvoriti temelje za promjene i izgradnju društva koje će se temeljiti na pravdi i istini.
Na kraju, udruženja su zatražila javno izvinjenje od urednika emisije “Pressing”, Amira Zukića, za iznošenje netačnih informacija i uvredljivih komentara. Njihov poziv za izvinjenjem nije samo pravno pitanje, već i pitanje dostojanstva i poštovanja prema svim žrtvama. Izvinjenje bi trebalo biti dio šireg procesa pomirenja i prihvatanja prošlosti, kako bi se izgradila bolja budućnost za sve. Ovakvi incidenti ukazuju na važnost odgovornog izvještavanja i svjesnosti o posljedicama riječi koje se izgovaraju, posebno kada se radi o tako osjetljivim pitanjima kao što su godišnjice genocida i sjećanje na žrtve.
