Nekako sam se, hvala Bogu, s visokim pritiskom izvukla i iz ove zime. Drva i ostalih potrepština puna kuća, ali tuge i samoće najviše. Radujem se proljeću da izađem na njivu i u avliju, zasadim povrće i cvijeće. Već sam pripremila sjemena za rasad, kaže nam Saliha Osmanović (69) iz Dobraka kod Srebrenice, na samoj lijevoj obali rijeke Drine.
Tražila penziju
Saliha je u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine, zaštićene zone UN-a, izgubila sinove Edina i Nermina. Ostala je i bez muža Rame, koji je u proboju Srebreničana dozivao sina Nermina da izađe iz šume i preda se Srbima. Ovaj snimak obišao je cijeli svijet.
Nekad je Salihino dvorište bilo puno života. Umjesto dječije graje i igre, danas samoća i sjećanje na sretniju prošlost. I tako već 25 godine.
– Imala sam presretan život. Muž mi je radio u Beogradu, bio je u Alžiru, Tunisu, Libiji. Zato sam se i vratila jer mi je bilo lijepo. Barem neka znaju duše da sam ja došla. Ramo je imao dosta godina radnog staža, ali sam više od 20 godina tražila njegovu penziju i konačno je, uz dosta muke i velikih troškova, prošle godine počela primati – govori nam Saliha, piše Avaz.
Pravi zimnicu
– Sadim cvijeće, razno povrće. Pravim zimnicu za svoje potrebe, a poklonim i onima koji nemaju. Kosim travu, obiđem komšinice, pješke odem u Skelane u kupovinu, a kada imam prijevoz, siđem u grad, da u Memorijalnom centru proučim Fatihu najmilijima i družim se s članicama Udruženja „Žene Srebrenice“ i nazad u svoj lijepi Dobrak – ističe Saliha prenosi crna-hronika
