“Mama, ne ostavljaj me”: Najteže riječi koje je majka čula prije nego što joj je sin odveden u smrt

U julu 1995. godine, Fatima Mujić je izgubila sve što je voljela na ovom svijetu. Suprug i trojica sinova ubijeni su u genocidu u Srebrenici, a njene poslednje riječi sa najmlađim sinom Nufikom (16 godina) ostaju kao najteži teret koji jedna majka može ponijeti.

“Mama, ne ostavljaj me”, govorio joj je sin dok su ga srpske snage odvajale od majke. Fatima je pomilovala njegovu kovrčavu kosu i obećala da ga neće ostaviti. Ali obećanje koje majka nikad nije mogla održati postalo je njena najveća bol.

Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ratko Mladić i njegove snage ušli su u Srebrenicu, grad koji je UN proglasio “zaštićenom zonom”, i počeli sistematsko ubijanje bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Hiljade Bošnjaka, većinom žena, djece i staraca, potražilo je utočište u UN-ovoj bazi u Potočarima. Među njima bila je i Fatima Mujić sa svojom porodicom. Nisu znali da ulaze u zamku iz koje se neće vratiti.

Mladić je stigao u Srebrenicu sa osmijehom na licu, čestitajući vojnicima. Kamere su snimale njegovo kretanje dok je govorio: “Evo nas u srpskoj Srebrenici… Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima.”

Sistematsko odvajanje muškaraca od žena počelo je istog dana. Žene, djeca i starci ukrcani su u autobuse i kamione te deportirani, dok su muškarci i dječaci stari između 12 i 77 godina odvedeni na različite lokacije.

Fatima se prisjeća tog trenutka:

Ramiza Gurdić također je ostala bez supruga i sinova Mehrudina i Mustafe (17 i 20 godina). Prije nego što je s ocem pobjegao u šumu, najstariji sin je zapalio cigaretu i rekao majci:

Najmlađi ništa nije rekao. Pronađeni su posmrtni ostaci obojice, ali samo “polovina Mehrudina”. Ramiza još uvijek čeka da pronađe drugu polovinu svog sina: “Njegova ga majka nije donijela na svijet bez glave i ruku. Bio je prekrasno dijete.”

Mirsad Malić imao je 18 godina kada se skrivao po šumama. Osam dana je živio na žličici šećera i vode. Najteže mu je bilo što je shvatio da su ratni zločin počinili njegovi školske kolege:

“Sretnem se s njima i osobno ih znam. To su moji školski kolege”, govori Mirsad. Kada ih je pitao zašto im je to trebalo, odgovarali su da su ih tjerali da to rade.

Hasan Hasanović preživio je genocid, ali je izgubio dva brata. Jednog je nosio 20 kilometara do slobodnog teritorija:

“S poslednjim atomima snage tijelo mrtvog brata iznosim na slobodni teritorij”, priča Hasan. Taj put je trajao punih 20 kilometara.

Brojke koje govore istinu: • 8.372 ubijenih u samo nekoliko dana • 48 bosanskih Srba osuđeno na više od 700 godina zatvora • Pet doživotnih kazni za genocid • Više od 6.600 žrtava pokopano u Memorijalnom centru

Danas, 30 godina kasnije, Fatima Mujić još uvijek čeka. Suprug i dvojica sinova pronađeni su u masovnim grobnicama i pokopani u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Ali sin Refik još uvijek nije pronađen.

“Mislim da je živ negdje”, govori 75-godišnja udovica o svom najstarijem sinu čiji ostaci nikad nisu pronađeni. Kad se moli za njega, ruke joj se tresu.

Ramiza Gurdić još uvijek pita: “Moji sinovi nikoga nisu povrijedili, ne bi ni mrava zgazili. Pitam se samo zašto su mi ubili djecu?”

Genocid u Srebrenici nije samo historijski događaj – on je živa rana koja i dalje boli. Mladićeve riječi “poravnamo račune s Turcima” i Nufikov vapaj “Mama, ne ostavljaj me” ostaju kao vječna opomena da se ovakvi zločini nikad ne smiju ponoviti.