Ovo je priča o povratku Allahu jednog brata kojeg viđam u džamiji i kojeg znam kao mirnog i povučenog. Uvijek sjedi po strani i kad neko priča sa njim, on se uvijek osmjehuje. Nisam znao da je toliko bola doživio u životu. Večeras, dok smo sjedili poslije akšam-namaza, jedan stariji čovjek spomenu nam njega. Ja ga upitah: “Gdje je on sada? Nisam ga vidio nekoliko dana.” “Eh, prijatelju, on nije rođen kao musliman. On je rođen u Sloveniji i majka mu je Slovenka. Njegova majka upoznala je njegovog oca iz Zenice dok je bila mlada. Bili su zajedno i kasnije ju je napustio. Nikad više nije čula za njega. Poslije toga rodio se on. Kada je porastao, upitao je majku za svog oca, ali ona mu nije htjela govoriti o tome, međutim, kasnije mu je ipak rekla. Kada je saznao njegovo ime, našao ga je na Facebooku.
On je želio da se sastane sa ocem, ali kako njegov otac nije živio u Bosni, to nije bilo moguće. Tada je oca upitao da li ima još rodbine u Bosni, pa mu je rekao da ima i on je i njih isto našao na Facebooku i otišao autobusom u Zenicu. Ovo je bio prvi put da on ide u neko muslimansko mjesto. U Zenicu je došao baš u vrijeme podne-namaza. Ezan je milozvučno odjekivao sa nekoliko munara. Njemu je to bio jedan od najljepših osjećaja u životu. Nikad dotad nije čuo ezan. Čim je došao u Zenicu, dočekala ga je njegova rodbina sa očeve strane. Kasnije, kad su sjeli, popričali i upoznali se, rekli su mu: ‘Vrijeme je da idemo u džamiju klanjati namaz. Ako želiš, možeš ići sa nama.’ On kao kršćanin nikad nije imao veze sa islamom niti je ušao u džamiju, a kamoli da je klanjao namaz.
Taj dolazak u Bosnu s ciljem da upozna rodbinu svoga oca, kojeg nikad nije vidio, bio je sebeb da primi islam i da se pokaje Allahu. Zvuk ezana i posjeta džamiji, to je bilo dovoljno da on kaže: ‘Želim da primim islam.’ Sada je on musliman, vjernik, klanja namaz, posti mjesec ramazan i dolazi u džamiju kad može.
Tekst poslao E. E.
n-um.com
