U posljednjim političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, fokus javnosti sve više privlači afera “Viaduct”, koja prema tvrdnjama poslanika Šemsudina Mehmedovića, otkriva ozbiljne veze između političkih struktura u Republici Srpskoj i određenih kompanija iz Slovenije, s potencijalno razornim posljedicama po državni budžet BiH. Odsustvo ministra finansija BiH Srđana Amidžića sa ključne sjednice Komisije za budžet i finansije ocijenjeno je kao ozbiljan pokazatelj političke strategije koja vodi ka potkopavanju finansijske stabilnosti države.
Mehmedović je otvoreno istakao sumnje da se kroz cijeli slučaj radi o pokušaju da se državni nivo vlasti iskoristi za pokrivanje obaveza nastalih neodgovornim poslovanjem unutar jednog entiteta. Prema njegovim riječima, afera Viaduct je direktan udar na državni budžet, a izostanak ministra Amidžića s važnog saslušanja govori o postojanju skrivenih političkih namjera da se pogoduje entitetu RS i interesima pojedinaca iz njegove vlasti.
Istražujući dublje korijene ovog slučaja, Mehmedović tvrdi da je naišao na intrigantne veze između jedne komunalne firme iz Ljubljane i struktura koje su sada prisutne u Mrkonjić Gradu. Ova firma, poznata kao KPL, bavi se održavanjem ulica u Ljubljani, a sada ima svoje sjedište u BiH. Naglašava da ova promjena nije slučajna, već ukazuje na političko-poslovne spone koje povezuju slučaj Viaduct sa nekretninama pojedinih visokih zvaničnika RS-a u Portorožu, što dodatno komplikuje cijeli slučaj.
Upozorava se na ozbiljne implikacije ukoliko se afera ne riješi brzo i efikasno. Mehmedović ističe da:
-
BiH je već izložena opasnostima od novih arbitražnih sporova,
-
Šteta već sada prelazi 100 miliona eura, i
-
Postoje indicije da se ranije mogla riješiti za samo milion eura, ali je politička volja izostala.
Zabrinjavajuće je, prema njegovim riječima, što se parlamentarni nadzor i pozivi pravobranilaštvu sistematski ignorišu već godinama. Pravobranilaštvo BiH je u više od 20 navrata slalo zvanične dopise Vladi Republike Srpske, koji su ostali bez odgovora. Ovakvo ponašanje, po Mehmedoviću, jasno ukazuje na to da postoje moćne političke figure koje su namjerno sprečavale bilo kakvu reakciju, čime su dovele državu u situaciju u kojoj je potencijalna šteta narasla sa simboličnog iznosa na izuzetno visok nivo.
Na konkretno pitanje o tvrdnji Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH, koji je za sve okrivio pravobranilaštvo, Mehmedović je dao jasan odgovor. “Uvijek se krivica prebacuje na druge. Jasno je ko ima stvarni interes u svemu ovome.” Na taj način je otvoreno aludirao na političku odgovornost koju, kako tvrdi, nosi aktuelno rukovodstvo Republike Srpske.
Također, istakao je da:
-
BiH ne smije dozvoliti preusmjeravanje sredstava koja su namijenjena za državne potrebe (kao što je kupovina zgrade UIO) za izmirenje duga nastalog propustima RS.
-
Potrebno je hitno reagovati kako bi se izbjegla eskalacija štete kroz daljnje arbitražne tužbe.
-
Ministar finansija i entitetski ministri moraju prisustvovati budućim saslušanjima kako bi se odgovorno pristupilo problemu.
U svom nastupu, Mehmedović je jasno pokazao frustraciju zbog toga što državne institucije ne funkcionišu na način koji bi zaštitio interese BiH. “Nedolazak ministra na sjednicu nije samo politička poruka, već i dokaz da se budžet države tretira kao politička moneta za potkusurivanje.”
U konačnici, Mehmedovićev stav je da afera Viaduct nije izolovani slučaj, nego simptom dublje i opasnije prakse u kojoj se entitetski interesi pokušavaju podići iznad državnih, uz zanemarivanje pravnih normi i finansijske odgovornosti. Ako se ovakav model ponašanja nastavi, Bosna i Hercegovina se može suočiti s dodatnim tužbama koje bi značile finansijski kolaps i slabljenje državnog suvereniteta.
Jasno je da će se borba za istinu i odgovornost oko ovog slučaja nastaviti, a Mehmedović najavljuje da će ustrajati na tome da svi relevantni akteri budu saslušani i da se spriječi bilo kakva manipulacija sredstvima koja pripadaju svim građanima Bosne i Hercegovine.
U svjetlu svega iznesenog, postaje očigledno da se slučaj Viaduct mora sagledati mnogo šire od pukog finansijskog spora. Riječ je o testu institucionalne zrelosti države, ali i spremnosti političkih aktera da stave interese građana ispred ličnih i stranačkih kalkulacija. Samo transparentnim procesima, odlučnim djelovanjem i potpunim otkrivanjem svih veza i odgovornosti moguće je povratiti povjerenje u sistem i spriječiti daljnje zloupotrebe javnih sredstava.
