U jeku nove političke afere vezane za slučaj “Viaduct”, bivši predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS), Mirko Šarović, iznio je niz oštrih komentara o načinu na koji se aktuelne vlasti odnose prema odgovornosti i upravljanju državnim sredstvima. Gostujući u emisiji “Dan uživo” na televiziji N1, Šarović je bez zadrške prokomentarisao odluku da se iz dobiti Centralne banke BiH isplati dug slovenskoj firmi, naglasivši da se ovakvi slučajevi moraju konačno rješavati na odgovoran i zakonit način.
Na samom početku, on je istakao da je rješenje koje se trenutno nudi rezultat nakaradnog dogovora, te da je čitav proces trebalo završiti još prije više od deset godina. Oštro je osudio neodgovornost domaćih vlasti koje su godinama ignorisale problem, dovodeći državu u poziciju da mora platiti visoke odštete. Po njegovim riječima, niko dosad nije ozbiljno odgovarao, što otvara vrata novim slučajevima koji na sličan način mogu opteretiti državni budžet.
Država, prema Šaroviću, ima ulogu da garantuje zaštitu stranih investicija, ali ne i da preuzima financijsku odgovornost za svaki ugovor koji je neko samostalno potpisao. U ovom konkretnom slučaju, kako tvrdi, obaveza bi trebala pasti na one koji su potpisali koncesioni ugovor, a ne na državni nivo. Takođe je podsjetio da je koncesija raskinuta od strane investitora još 2005/2006. godine, te da su u okviru projekta data određena koncesiona prava, uključujući jedno zemljište i malu hidroelektranu od 10 megavata. Šarović naglašava da ni tadašnja Vlada Republike Srpske nije prihvatila projekat, što dodatno komplikuje pitanje odgovornosti.
U analizi mogućih posljedica ovog slučaja, Šarović je upozorio na opasnost da ova situacija postane presedan. Naime, u posljednje dvije decenije pojavljuju se firme sa vrlo malim kapitalom, koje uspijevaju dobiti koncesije, a potom, nakon raskida ugovora, podižu arbitražne tužbe i ostvaruju ogromne novčane naknade. Ovakav obrazac ponašanja nazvao je organizovanom pljačkom državnih resursa.
Prema njegovim riječima, dok ne dođe do konkretne odgovornosti — uključujući i zatvorske kazne — slične afere će se nastavljati. On poziva na aktiviranje svih zakonskih mehanizama koji bi štitili javni novac i državnu imovinu, jer se bez toga država izlaže konstantnim gubicima. Kao ilustraciju neefikasnosti sistema naveo je slučaj korita u rijeci Vrbas, gdje nije urađeno ništa, a odšteta koja se traži iznosi čak 55 miliona eura.
U drugom dijelu intervjua osvrnuo se i na aktuelnu opoziciju u Republici Srpskoj, za koju kaže da radi dobar posao, ali istovremeno izražava zabrinutost da bi sadašnje stanje moglo potrajati sve do izbora 2026. godine. Po njemu, to bi bila najgora moguća opcija, jer bi dovela do potpunog političkog i institucionalnog kolapsa. Šarović smatra da je vrijeme da se jasno kaže da su, kako ističe, SNSD i Milorad Dodik “završena priča”, i da to mora postati dio šire političke svijesti.
Kao što često biva u političkom životu BiH, i ovaj slučaj otkriva duboke pukotine u funkcionisanju vlasti, nedostatak sistemske odgovornosti i težnju ka očuvanju moći nauštrb građanskog interesa. Da bi se ovakve situacije izbjegle u budućnosti, neophodno je uvesti nekoliko ključnih promjena:
-
Transparentnije procedure dodjele koncesija
-
Detaljna provjera firmi koje apliciraju za javne resurse
-
Obavezna odgovornost potpisnika ugovora, kako politička, tako i pravna
-
Brža i efikasnija reakcija državnih institucija na eventualne tužbe i zahtjeve
Na kraju, Šarovićev nastup pokazuje da unutar političkog spektra još postoje pojedinci koji ne pristaju na šutnju i koji pozivaju na odgovornost i zakonitost. Hoće li takvi glasovi biti dovoljno jaki da pokrenu promjene, ostaje da se vidi. Ipak, jedno je sigurno – građani više ne smiju plaćati cijenu neodgovornosti onih koji bi trebali da ih štite.
U konačnici, slučaj „Viaduct“ ne predstavlja samo pravni i politički problem, već i simptom dublje krize upravljanja javnim dobrima u Bosni i Hercegovini. Dok se milioni iz državne kase izdvajaju bez jasne odgovornosti, povjerenje građana u institucije nastavlja da slabi. Ovaj slučaj mora biti prekretnica, ne samo za način na koji se vode međunarodni ugovori i investicije, već i za redefinisanje političke kulture – gdje odgovornost više neće biti izuzetak, već pravilo. Bez stvarnih promjena u pristupu i mehanizmima kontrole, ovakve afere će se nastavljati, a cijenu će i dalje plaćati oni koji su najmanje krivi – građani.
