Zločini u Koštanoj bolnici: Nepravedno zaboravljeni dijelovi bh. historije
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, mnogi zločini su ostavili neizbrisiv trag na nacionalnoj i lokalnoj memoriji. Jedan od najsvjetlijih primjera ovog fenomena je Koštana bolnica u Stocu, koja je postala simbol stradanja i tortura koje su pretrpjeli Bošnjaci. Umjesto da služi kao mjesto ozdravljenja, ova bolnica je postala epicentar zlostavljanja i mučenja. Ovo je realnost koja se često zaboravlja ili previđa, a koja zaslužuje da bude temeljito istražena i dokumentovana, kako bi se osigurala pravda i istina za sve žrtve.
Svjedočanstva o stradanju
Prema izjavama preživjelih, u prostorijama Koštane bolnice su se dogodili strašni zločini. Troica muškaraca su ubijena, dok su mnogi drugi pretrpjeli fizičke i psihičke traume koje su ih pratili cijeli život. Ova svjedočanstva nisu samo statistika; ona su ljudske priče ispunjene patnjom i gubitkom. Dva preživjela su, nažalost, umrla zbog posljedica premlaćivanja u logorima, a svjedočanstva poput onih koja je podijelio Mirzo Zele, bivši logoraš, daju nam uvid u strahote koje su se dešavale iza zatvorenih vrata. Njegova priča, kao i priče mnogih drugih, predstavljaju važne dokumente koji pomažu u razotkrivanju istine o događajima u Koštanoj bolnici.
Povratak u Stolac i borba za pravdu
Nermin Bise, novinar i aktivista, ističe da je dugo vremena postojala šutnja o ovim zločinima. “Sve je bilo pod tepihom dok se nismo vratili u Stolac,” kaže Bise, govoreći o svom povratku u rodni grad nakon rata. Njegov povratak nije bio samo fizički čin, već i simbol borbe za pravdu i istinu. Zajedno sa drugim aktivistima, počeli su dokumentovati svjedočanstva i sakupljati dokaze o onome što se desilo. Njihov trud je od vitalnog značaja za buduće generacije, kako bi se osiguralo da zločini ne budu zaboravljeni. U tom kontekstu, važno je napomenuti i ulogu civilnog društva koje se često suočava sa opstrukcijama i političkim pritiscima prilikom pokušaja razotkrivanja istine.
Život u logoru: Sjećanja Mirze Zeleta
Mirzo Zele svjedoči o svom iskustvu tokom boravka u Koštanoj bolnici i kasnijem prebacivanju u logor Gabela. “Bio sam u Koštanoj bolnici 10–12 sati, a zatim su me prebacili u Gabelu. Moj brat je bio 90 posto mrtav u toj bolnici,” prisjeća se Zele, naglašavajući brutalnost i nehumanost uslova u kojima su pritvoreni boravili. “U Gabeli sam bio 166 dana. Prva dva-tri mjeseca imali smo jedan ručak, a vode – ako ti neko da,” dodaje Zele, naglašavajući patnje kroz koje su prolazili. Ove riječi ne govore samo o fizičkim mukama, već i o emocionalnim i psihološkim traumama koje su postale dio svakodnevice preživjelih. Njegovo svjedočanstvo ilustrira gubitak ljudskog dostojanstva i borbu za opstanak u surovim uslovima.
Političke manipulacije i pritisci
Interesantno je napomenuti da su čak i neki Hrvati bili prisiljeni sudjelovati u čuvanju logora, iako to nisu željeli. Ova situacija pokazuje koliko je ratna politika bila okrutna i kako su ljudi stavljeni u situacije koje su ih prisilile da biraju između prijateljstva i preživljavanja. “Godinama sam imao kolegu – sjedili smo, jeli, pili zajedno. Ali takva je bila politika,” pojašnjava Zele, ocrtavajući složenost ljudskih odnosa u vremenima sukoba. Ovaj aspekt ratne stvarnosti dodatno naglašava kako su političke manipulacije i ratna propaganda uticale na međunacionalne odnose, stvarajući sumnju i strah među ljudima koji su nekada živjeli u slozi.
Naslijeđe zločina i potražnja za pravdom
Danas, tri decenije kasnije, zločini u Stocu ostaju djelimično procesuirani, a mnogi detalji još uvijek čekaju da postanu dio šireg sjećanja i pravde. Iako su neki odgovorni za ove zločine procesuirani, mnogi su još uvijek na slobodi, a njihova djela ostaju neodgovorena. Ova situacija dodatno otežava psihološko ozdravljenje preživjelih, koji se suočavaju s nepravdom i odsustvom priznanja patnji kroz koje su prošli. Uloga novinara, aktivista i preživjelih kao što su Bise i Zele je od ključne važnosti kako bi se osiguralo da se istina ne zaboravi i da pravda bude zadovoljena. Njihovi napori su, stoga, od suštinske važnosti za proces pomirenja i izgradnje društva koje je spremno suočiti se s vlastitom prošlošću.
Zahtjev za pravdom ne smije ostati samo na papiru. Obaveza svih nas je da učinimo sve što je u našoj moći da osvijetlimo ove tamne dijelove historije i da ne dozvolimo da se sjećanja na žrtve izgube. Učenje iz prošlosti je ključno za izgradnju budućnosti koja će biti zasnovana na miru i pravdi. Historija nas uči da svaka generacija nosi odgovornost za očuvanje istine i zaštitu ljudskih prava, te da se žrtve nikada ne smiju zaboraviti.
