Moj đedo Ismet i moj babo Rifet leže jedan pored drugog u Memorijalnom Centru Potočari.
Pored đede Ismeta leže tri njegova sina.
A samo desetak godina prije nego što će ubijeni biti đedo je sa svojim dječacima ponosno hodio Miholjevinama, a stiglo ga je ono čega se najviše čitav život bojao.
Nedostaje mi da me đedo vikne da se ore brda oko Biljega. “Šulc! O Šulc…!” Tako me zvao. Kad bih plakao i tužan bio, on bi odmah mi obećao da ćemo jahati kobilu našu Miru na džumu u Tokoljake ili odmah ići u štalu milovati tek ojanjena janjad.
Nedostaje mi da me babo povede u šumu iznad Lokve da sječemo pritke smrekove, najduže izdrže ljutu miholjevačku zemlju.
Nedostaje mi da se amidža Hajrudin naljuti, da zaronda, jer nije tronožac, mali stolić za sjedenje, ispao onako kako je želio.
Nedostaje mi da amidža Hazim mi pokaže koji smiješni trik ili ispriča neku priču koju u knjigama ne možeš naći, nego samo u usmenoj predaji.
Tako često mi nedostaju pa odem u Potočare da ih vidim, ružu pored nišana zadijem kao što su oni meni nekad trešnje viteške za uši zadijevali.
A dušman brige nema što boli hiljadama ljudi nanese.
Nije ga briga, to čak i poriče da je stotine i hiljade očeva i sinova u grobnice zatrpao, jednog pored drugog.
Toliko je “hrabar” bio da im je u leđa pucao dok su im ruke zavezane na leđima bile i povez preko očiju. Vjerovatno se bojao zadnjeg pogleda i očiju ubijenog koje će njega posljednjeg vidjeti, da ga u snu neće proganjati ili prokletstvo kakvo na njega prenijeti. A nije svjestan da se tim činom sam prokleo. No, sve mu to malo je bilo.
Počeo je dušman prokleti da smišlja načine razne kako sve to da porekne. Smišlja načine kako narodu nad kojim je genocid počinio da plasira laži u koje ni on sam ne vjeruje.
Dušman ne miruje, on isto ono radi što je i prije 26 godina radio. On bi isto ponovio samo kad bi priliku prigodnu našao.
Bože sačuvaj nas vlastitog i tuđeg zla. Amin
Srebrenica april 2021 piše Ahmed Hrustanović
