Moj sin, star 27 godina, odavno sa vjerom nema skoro nikakve veze. Samo Allah zna šta sam sve pokušala da bi ga vratila na pravi put. Svakog ramazana bi počeo postiti, ponekad poneki namaz obaviti, da bi ubrzo sve to uz mnogo ispirki napustio. Moji vapaji nisu pomagali, kao ni molba osobama za koje sam vjerovala da bi mogli imati utjecaj na njega i da bi mu mogli pomoci da shvati opasnost svog životnog puta. Od svih pokušaja ostala mi je samo dova i čvrsta nada. Nisam gubila ni jedno ni drugo.
Noću, dok jedva otvaram oči, uspijevam se natjerati da ustanem, uzmem abdest, klanjam tahadzdzud i molim Allaha, uvijek jedno te isto, “da mog sina i sve zalutale vrati na pravi put”. Nakon namaza i dove, jedna te ista misao mi se uvijek vraća, a koja glasi: “Da me Allah nije iskušao njegovim skretanjem sa pravog puta, šta bi me drugo, u ovom komfornom životu natjeralo da ustrajno ustajem noću i dok svi spavaju, ponizno plačem Allahu i molim Ga da moje dijete vrati na pravi put”? Večeras, uđem u njegovu sobu, u koju ne volim ulaziti, jer svaki put vidim nešto što me podsjeti na njegovu nepokornost Allahu. Iako je to nešto za mnoge možda bezazleno, poput upaljača, za mene je ogromno i dokaz da moj sin konzumira duhan, iako pokušava sakriti od nas.
Bilo je noći kada je kući dolazio u zoru, toliko pijan da bi jedva došao do svoje sobe. Pokušavao bi ući krišom, da ga ne čujemo. Izlazila bih, stajala ispred njega, pokušavala da se suočim sa njim, da mu bar dam do znanja da shvatam u kakvom je stanju. Samo bi me zagrlio, potapšao po leđima i otišao u svoju sobu. Svaka priča je bila suvišna. Sumnjala sam da koristi i veće stvari, kao što je droga, ali elhamdulillah nisam nikada našla nikakav trag. Prije nekoliko dana uspijem da ga natjeram da me sasluša, što je do tada bilo nemoguće. Pričala sam mu o životu i smrti. O bezvrijednom dunjaluku i vječnom ahiretu. O namazu i kaburskoj stanici bez namaza. Slušao je i jedva čekao kad ću završiti. Na izlazu mi je na moje iznenađenje dobacio: “Sve što si rekla je ustvari dobra lekcija“. Molila sam Allaha da njegovo srce prihvati moju lekciju.
Večeras, na ulazu u njegovu sobu, osjetih neku toplinu. Pogledam okolo, soba neuobičajeno uredna, a zatim, ugledam prizor od kojeg sam se naježila kao nikad u životu – na podu pored njegovog kreveta stoji prostra sedžada. Pored kreveta moje ostale djece sedžade su uvijek prostrte. Kažem da sam zahvalna Allahu i uvijek Mu zahvaljujem, ali očito nedovoljno, jer se ne ježim od prizora njihovih sedžada. Njihove sedžade vjerovatno uzimam zdravo za gotovo, jer sa njima, njihovim namazom i načinom života nemam nikakvih problema. Za nekog je sedžada pored kreveta njihovog djeteta normalni sastavni dio života, dok je za nekog ibret, odgovor na dovu, ispunjenje najveće želje, bogatstvo veče od dunjaluka i svega na njemu, pouka života, i istinsko shvatanje kako su ljudi bez Allahove upute samo prazne zalutale duše.
Molim Allaha Milostivog da spusti Svoj rahmet na mog sina, da mu omrzne haram, a omili halal, da njegova sedžada ostane prostrta i da se izliže od korištenja! Molim Allaha Svemoćnog da moj sin bude primjer drugima kako se može postati iskreni vjernik od nekad zalutalog covjeka! Molim Allaha da uputi sve zalutale, a vjernicima da podari snagu da ustrajno dove i nikada ne gube nadu!
E. M.
