Odnos između Indije i Pakistana već desetljećima karakteriše duboka politička napetost, a činjenica da obje zemlje posjeduju nuklearno oružje dodatno pojačava zabrinutost globalne javnosti. Svaka eskalacija između ove dvije države automatski otvara pitanje: može li konflikt između njih prerasti u nuklearni rat? Dok se oružani sukobi u mnogim regijama svijeta mogu tretirati kao lokalizovani problemi, tenzije između Indije i Pakistana imaju potencijal da prerastu u katastrofalni globalni događaj.
Prema riječima Michaela Clarkea, stručnjaka za sigurnost iz Sky Newsa, nuklearno odvraćanje djeluje bolje u praksi nego u teoriji. Iako se često spekuliše o mogućem nuklearnom sukobu, realnost je da se lideri, bez obzira na retoriku, ponašaju oprezno kada je riječ o upotrebi nuklearnog oružja. Clarke napominje da je ključna karakteristika odnosa Indije i Pakistana njihova geografska blizina, koja praktično onemogućava vrijeme za reagovanje ukoliko bi jedna strana odlučila na nuklearni napad.
Upravo ta nemogućnost pravovremene reakcije dodatno otežava cijelu situaciju. Da jedna strana i pokuša pokrenuti nuklearni napad, druga bi to saznala tek u trenutku eksplozije, što znači da ne bi postojala šansa za bilo kakvu odbranu ili pregovore. Zbog toga, tvrdi Clarke, i Indija i Pakistan s posebnom pažnjom pristupaju svakoj diskusiji koja uključuje nuklearne kapacitete, bez obzira na trenutnu stabilnost ili nestabilnost.
Stručnjak nadalje ističe da bi se nuklearno oružje koristilo isključivo u situaciji u kojoj je ugrožen opstanak države. Međutim, kako Clarke kaže, ništa što se trenutno događa u Kašmiru – regiji koja je često u fokusu sukoba – ne predstavlja prijetnju opstanku bilo koje države u sadašnjem obliku. Uprkos tome, lideri obje strane ponekad sumnjaju da bi protivnik mogao upotrijebiti oružje iz iracionalnih razloga, možda čak i samo kao demonstraciju moći. Problem je, dodaje on, što bi u tom slučaju bilo već prekasno za bilo kakvu reakciju.
Kada je riječ o nuklearnim kapacitetima, procjenjuje se da obje zemlje posjeduju oko 170 nuklearnih bojevih glava. Zbog blizine njihovih teritorija, ti projektili su lako isporučivi, što dodatno povećava rizik u slučaju eskalacije. Ipak, postavlja se pitanje: ko bi imao vojnu prednost u konvencionalnom sukobu?
Prema podacima sa svjetskih lista vojne moći, koje uzimaju u obzir ne samo količinu oružja, već i sposobnosti logistike i transporta, Indija se nalazi na četvrtom mjestu, dok je Pakistan pozicioniran dvanaesti. Ova razlika nije zanemariva. Indija, osim što ima značajno veći broj stanovnika, raspolaže i dvostruko jačim oružanim snagama, uključujući veću kopnenu vojsku, mornaricu i zračne snage.
Clarke stoga zaključuje da bi u otvorenom ratu Indija vjerovatno odnijela pobjedu. No, ako bi došlo do manjeg vojnog incidenta ili ograničenog sukoba, Pakistan bi mogao procijeniti da ima šansu ostvariti taktičku prednost ili diplomatski dobitak, naročito ako bi uspješno iskoristio element iznenađenja ili međunarodnu pažnju.
Važno je razumjeti da se sukob između ove dvije zemlje ne odvija samo na vojnim linijama – postoji i duboka politička i ideološka podjela. Od podjele Britanske Indije 1947. godine, Indija i Pakistan su prošli kroz tri velika rata, a glavni kamen spoticanja ostaje regija Kašmir, koja je predmet spora od samog početka. Iako se periodično smjenjuju faze tenzija i dijaloga, nijedna strana nije pokazala spremnost na trajno kompromisno rješenje.
Suštinski faktori koji oblikuju odnose Indije i Pakistana uključuju:
-
Historijsko naslijeđe konflikta nakon dekolonizacije;
-
Religijska i etnička podjela – Indija s većinskim hinduističkim stanovništvom i Pakistan kao većinski muslimanska država;
-
Geopolitički interesi trećih zemalja, uključujući ulogu Kine, SAD-a i Rusije;
-
Unutrašnji politički pritisci, gdje lideri ponekad koriste tenzije kao alat za mobilizaciju podrške.
Iako je nuklearni sukob ekstremno malo vjerovatan, činjenica da obje zemlje posjeduju oružje masovnog uništenja znači da i najmanji nesporazum može imati nesagledive posljedice. Upravo zbog toga se stručnjaci zalažu za jačanje nuklearne diplomatije i komunikacijskih kanala između dvije strane – kako bi se izbjegla situacija u kojoj bi nesporazum prerastao u tragediju.
U konačnici, iako se vojna moć može mjeriti brojkama, stvarna snaga jedne zemlje ogleda se u njenoj sposobnosti da izbjegne rat, a ne da ga dobije. Uprkos svim tenzijama, racionalno ponašanje i uzdržanost lidera s obje strane do sada su spriječili najgori scenario. Ostaje nada da će nuklearno odvraćanje i dalje djelovati u praksi, makar ne savršeno u teoriji.
