Pet puta zakopana nada: Majka Munira ukopala pet sinova, i još plače svaku noć
Već tri decenije, mnoge majke iz Srebrenice bude se i liježu s istom mišlju – o djeci koju više nikada nisu vidjele. Njihovi snovi su zaustavljeni rafalima, njihovi glasovi su utihnuli u šumama, a majčinska ljubav ostala je bez odgovora.
Među njima je i Munira Mehmedović, majka koja je izgubila pet sinova: Huseina, Husniju, Reufa, Fikreta i Fehima.
“S trojicom sam se poselamila, a s dvojicom nisam stigla. Morali su krenuti. U tom trenutku mi je palo na pamet da ih možda više nikada neću vidjeti. Samo sam rekla: ‘Hajde da vas majka poljubi. Možda se više nikad nećemo vidjeti’. Oni su zaplakali…”, prisjeća se majka Munira, dok joj glas podrhtava od tuge koju ni vrijeme nije uspjelo ublažiti.
Pet puta iskopano srce
Njena priča nije samo priča jedne majke – to je simbol genocida. Simbol boli koja ne prolazi.
“Prvo sam ukopala Husniju i Fehima, godinu poslije Fikreta, a onda Huseina i Reufa. Svaki ukop je bio kao da mi neko vadi srce iz tijela po peti put.”
“Plačem svaki dan i svaku noć”, tiho je izustila. A njene suze nisu samo suze boli – to su suze istine.
30 godina, a bol ista
Ove godine, 11. jula, u Memorijalnom centru Potočari obilježava se 30. godišnjica genocida nad Bošnjacima Srebrenice, u zaštićenoj zoni UN-a. I ove godine, nove žrtve će biti ukopane. Pet njih.
Još pet porodica će konačno dobiti nišan. Još pet majki će, možda, pronaći djelić smiraja. No Munira Mehmedović, iako je ukopala sve sinove koje je mogla, još nije pronašla mir. Jer on ne dolazi kada zakopate tijelo, već kada pronađete istinu, priznanje i pravdu.
Srebrenica nije prošlost – ona je otvorena rana
Munira je preživjela ono što nijedna majka ne bi smjela. Pet puta. I svakog 11. jula, kad hiljade ljudi koračaju u tišini prema Potočarima, hodaju i za nju. Hodaju za Reufa, Fikreta, Fehima, Huseina i Husniju. Hodaju za svu ubijenu djecu Srebrenice.
Oni koji su ih ubili htjeli su da se o njima ne zna ništa, da odu bez glasa i bez traga. Ali upravo kroz priče majki poput Munire, njihova imena i životi postaju vječni prenosi hayat
