Amor Mašović, čovjek čije ime nosi značenje ljubav, već tri decenije nosi breme najtežih ljudskih sudbina u Bosni i Hercegovini. Iako je formalno u penziji, njegova posvećenost traganju za nestalim osobama ne prestaje. Svakog mjeseca, od aprila 1992. godine, pamti neku novu ranu, neku novu obljetnicu tuge i gubitka.
“Svaki mjesec nosi svoju bol,” kaže Mašović u Hayat podcastu, prisjećajući se teškog puta kojim je krenuo s 37 godina, kad je rat počeo. Njegov život, premda obilježen značenjem ljubavi, isprepleten je s tragedijama, tugom i smrću. Ponekad, i kad ne želi misliti o onome što je proživio, sjećanja naviru sama od sebe – teško ih je zaboraviti.
Kroz tri decenije rada, jedno od rijetkih svijetlih poglavlja za njega bile su scene oslobađanja zarobljenika. Takvi trenuci, kaže, ostaju duboko urezani u pamćenje.
-
“Kada otac prvi put u životu vidi svoje dijete, prelazeći iz okupirane Grbavice, i kada i francuski vojnici UNPROFOR-a zaplaču – to su slike koje nikada ne blijede,” prepričava Amor.
Međutim, najteži aspekt njegovog rada ostaje identifikacija ostataka žrtava. Ne rijetko se dogodi da porodica dođe identifikovati tek jednu kost. A ponekad, ta kost bude samo prva u nizu.
Najstrašnije slike iz identifikacija:
-
Majke koje više puta ukopavaju svoju djecu.
-
Pozivi porodicama da dođu identifikovati novu kost svakih nekoliko mjeseci.
-
Prizori ljudskih ostataka koji su sve što ostaje od nečijeg sina, brata, oca.
“Nije najstrašnije vidjeti jednu kost. Najstrašnije je kad vas za dva mjeseca pozovu da identifikujete drugu, treću, pa desetu kost. To je slika pakla kroz koji prolaze naše majke,” govori Mašović s dubokom tugom u glasu.
Njegovi susreti s masovnim grobnicama su bezbrojni. Svaka nova lokacija je donosila još jednu priču, još jednu tragediju. Prva s kojom se suočio bila je jama u Laništu, gdje je pronađeno 188 žrtava, zakopanih u slojevima – 111 na dnu, prekrivenih kamenjem i smećem, a iznad njih još 77 tijela. Među njima su bila i djeca.
Zatim Kameničko brdo, gdje su nosili bijele vreće sa skeletima kilometrima do vozila. Ili susret s malom Fatimom Muhić, jednom od najmlađih žrtava genocida u Srebrenici. Ili prizor trudnice u osmom mjesecu trudnoće, ubijene zajedno sa svojim nerođenim djetetom. Ti trenuci ostaju urezani ne samo u njegovom pamćenju, već i u kolektivnoj memoriji naroda.
Pored profesionalnih i humanih izazova, Amor se prisjetio i jednog izuzetno emotivnog trenutka – svog posljednjeg susreta sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, prvim predsjednikom nezavisne Bosne i Hercegovine.
Bio je to, kako kaže, trenutak koji ga je pratio cijeli život.
-
“Pozvao me, bio je vrlo slab. Sjedio sam pored njega, držao me za ruku i rekao: ‘Amore, ostani uz ovaj naš narod’.” Te riječi, izgovorene u poluležećem položaju čovjeka koji je znao da mu se kraj bliži, postale su svojevrsna moralna obaveza za Mašovića prenosi hayat
Godinama poslije, skupio je snagu da ponovo uđe u sobu u kojoj se taj susret dogodio. To nije bila samo prostorija – to je bilo mjesto gdje je dobio amanet da ne napusti borbu za istinu, za pravdu, za dostojanstvo onih kojih više nema.
