Rijetki su oni koji su upoznati sa njenom golgotom koja je trajala više od 70 dana u mraku i hladnoći jame Čavkarice na obroncima Trusine. Preživjela je jedući ostatke hrane iz zavežljaja svoje rodbine i komšija iz Đeče, Plane, Dabra… Na putu do jame preživjela je mučenja, višestruka silovanja…
Hercegovina, odnosno mediteranska južna Bosna karakteristična je po izuzetno nepovoljnom reljefu i klimi. Kamenjar, vjetar, jako sunce od Hercegovaca su načinili vrlo darovite ljude u književnosti, kulturi i umjetnosti, ali, s druge strane, često surove u međuljudskim odnosima.
Upravo zbog navedenog, u Hercegovini se često kaže da svaki njen kamen ima svoju priču, najčešće onu toplu ljudsku. Pjesma “Zaplakala šećer Đula” je izuzetno popularizirala priču o Osman-paši koji je predvodio Osmansku vojsku u bici za grad Plevne u Bugarskoj u kojoj je mnogo Bošnjaka učestvovalo. Manje poznata činjenica jest da je “šećer Đula” iz istočne Hercegovine i da pjesma ne odgovara historijskim činjenicama.
Bileća je Bošnjacima dala značajne ličnosti kao što su Amhet-paša Džezari koji se zaustavio Napoleona u Palestini 1799. godine, Ćamila Avdića, Safeta Isovića, Fadila Hadžića i mnoge druge.
Hercegovina kroz historiju nije bila izuzeta od evropskih geopolitičkih gibanja koja su otvarala stare rane i donosila nove sukobe. Tako je bilo uoči odlaska Osmanlija, od Nevesinjske puške i kad je ušla Austro-ugaraska, i u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a i u ovom posljednjem.
Strašna dešavanja vezana za jame u Hercegovini prateći su dio svih buna i ratova u njenoj historiji, a među njima posebno se ističe jama Čavkarica na tromeđi Bileće, Nevesinja i Stoca. Upravo je srpska manipulacija s kostima iz jama bila uvod u ratne devedesete i nova punjenja hercegovačkih pukotina kostima nedužnih. Svaki zločin, a posebno oni masovni, po Božijem određenju često imaju svjedoke i onu svijetlu ljudsku stranu koja prkosi i dokazuje da dunjaluk u kojem živimo ipak ne funkcionira po principu crno-bijelo, loši-dobri, njihovi-naši…
Malo je onih u Bosni i Hercegovini, a još manje na prostoru bivše zajedničke države koji su čuli za Hadžeru Ćatović Bijedić. Rijetki su oni koji su upoznati sa njenom golgotom koja je trajala više od 70 dana u mraku i hladnoći jame Čavkarice na obroncima Trusine. Preživjela je jedući ostatke hrane iz zavežljaja svoje rodbine i komšija iz Đeče, Plane, Dabra… Na putu do jame preživjela je mučenja, višestruka silovanja…
Junakinja naše priče jedna je od gotovo hiljadu Bošnjaka Bileće koji su u zbijegu skončali u jami Čavkarici. Ukupan broj žrtava “ustanika” bio je približno 1.500. Stradali na putu do “konačnog rješenja”. Njihova imena dokumentirao je Tahir Pervan bilećki novinar krajem osamdesetih godina. Ova jama dobila je ima po pticama čavkama, koje, povrh svega, nisu dale mira Hadžeri za vrijeme njenog boravka u jami.
Đorđe Hromović – Hadžerin izbavitelj
Njen glas iz pećine danima je bio izvor straha i zebnje lokalnih čobana koje su praznovjerja i bojazan od odmazde sunarodnjaka sprječavali da pomognu Hadžeri. Međutim, njena nafaka je došla iz susjednog Nevesinja i zove se Đorđe Hromović. On je u blizini Čavkarice došao da melje žito na vodenici i u razgovoru s poznanicima čuo da u jami ima preživjelih.
Svjedočenje o tom događaju zapisao je Tahir Pervan, koji je veći dio svoga života posvetio istraživanju stradanja Bošnjaka u Istočnoj Hercegovini. On je 1991. godine posjetio Hadžerina izbavitelja u Nevesinju, a dijalog s njim objavio je u svojoj knjizi Nad jamom.
“Jesam, ja sam izvadio Hadžeru Ćatović-Bijedić iz jame Čavkarice i nikada se zbog toga nijesam pokajao. To ti je, prijatelju, i zaštitni znak moje porodice. Živim u Nevesinju preko pedeset godina sa svim svojim uspomenama. Toga dana, mislim da je bio 15. novembar 1941. godine, obro sam se u Hromovića mlinici. Mljeo sam neko žito. Dođe moj ujak Stevo Tamindžija, iz sela Bežđeđa, i uplašeno mi ispriča nabrzinu da se u jami Čavkarici krije sami đavo i da odozdo zove… Tako je on čuo u selu i tako meni ispričo. Znao sam da su u tu jamu pobacani muslimani i odma mi naumpa da je neko, možda, još živ…”
Đorđa nije spriječio strah, praznovjerja ni strašno nevrijeme – kiša i susnježica, nego je bio odlučan da pomogne onome ko se danima oglašava iz Čavkarice.
“U sebi sam duboko vjerovo da se tu ne radi ni o kakvom đavolu nego o iksanu… Sjećam se da nas je uz put sustiglo strašno nevrijeme. Ne znaš pada li kiša ili susnježica. Kao da je Bog otvorio četvoro nebesa… Došli smo nekako do iznad jame i počeli se derati. Nije puno prošlo vremena kad začusmo neki glas odozdo. Pita ko smo i što zovemo!? Uplašili smo se njenog glasa. Rekli smo da smo prijatelji i da bi je rado izvadili i poveli kući… Nije pristajala. Neću, kaže, ni za živu glavu gore. Hoću, veli da umrem dolje. Ubjeđivo sam je na sve moguće načine dok je na kraju nijesam ubijedio“, prisjeća se Đorđe.
Po Hadžeru su se vratili slijedeći dan sa opremom da je izbave.
“Oka nisam mogao sklopiti tu noć, niti mi je iz glave izlazila ta đevojka… Bilo je preko dvadeset metara dubine. Objasnio sam joj da konine stavi ispod pazua, a ne oko vrata, nedo Bog… Prije toga smo preko jame prepriječili podubicu i dobro smo se namučili dok smo je izvadili. Kad se pojavila na vrhu nije ličila na iksana. Bacio sam preko nje deku da joj svjetlost ne ošteti oči. Uplašili smo se izbuljenih očiju, glave bez kose, lica bez kože… Bila je u raspadajućem stanju i nije imala više od petnaestak kila. Moj ujak Tamindžija je počeo bježati od straha. Dok su pravili nosila, ja sam je grijao i masirao joj tijelo. Gubila se… Što bi god stavila u usta povratila bi. Prepo sam se da mi ne umre u rukama. Malo poslije je na jamu pristigo neki Lugonja. Kad ga je Hadžera vidjela reče: ‘On me baco, on je taj i stio me otrovati!?’ Ufatio sam ga za berikat i pokušo udaviti. Spriječili su me moji. Prizno mi je da je stio otrovati. Poslije smo je odnijeli kući”, završava svoje svjedočenje Đorđe.
O Hadžeri se prvih dana brinula jedna srpska porodica, koji su je primili u kuću iako su imali malu djecu. Kasnije su domaćina te kuće ubili njihovi sunarodnjaci, vjerovatno je razlog bio što su primili Hadžeru.
Nakon rata Hadžera je često bila meta tortura Udbe i pojedinaca iz vlasti koji su krili egzekutore zločina u Čavkarici i drugih stratišta. Hadžera se kasnije udala u Trebinje, a njen mnogo poznatiji prezimenjak Džemal Bijedić jedne je prilike na Mostarskom savjetovanju 1966. godine spominjao neoznačena stratišta po Hercegovini u kojima su stradali Bošnjaci.
Historičar Husnija Kamberović je u svojim istraživanjima biografije Džemala Bijedića opisao otpor istaknutih Srba u CK SK Bosne i Hercegovine prema nastojanjima Bijedića da se Čavkarica i druga stratišta Bošnjaka označe.
Hadžera je svoj dugi teški život skončala u dalekoj Danskoj 14. januar 2014. godine u 94. godini života. Njene kosti su prenešene u rodnu Hercegovinu da zajedno s jamom Čavkaricom svjedoče i prkose ljudskoj zlobi i dobroti.
Mostarski novinar Hasan Eminović je kroz kraći videozapis godinu dana prije njene smrti od zaborava sačuvao njeno posljednje svjedočenje.
Historija se ponavlja
Pedeset godina poslije nad Hercegovinom su se ponovo nadvili isti crni oblaci koje je, izvrsno predvidio Emin Čustović naslovom knjige Olovna bremena koja je iz štampe izašla 1991. godine.
Čustović je u ovoj knjizi sabrao svjedočenja o ratnim stradanjima od Hercegovine do Posavine (1941-1945) objavivši i opširno svjedočenje Hadžere te objasnio okolnosti između zaraćenih strana na tlu Hercegovine na početku Drugog svjetskog rata kada su nedlučnost partizana da se obračunaju s četnicima debelo platili Bošnjaci.
O Hadžeri su pisali i Dedijer i Miletić 1990. godine u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941-1945.
Nažalost, ni sva ova svjedočenja i opisi golgota nisu spriječil ponavljanje krvavih četrdesetih i potpuno istrebljenje Bošnjaka iz Istočne Hercegovine.
(Stav.ba)
