“Sve dok posljednji svjedok ne utihne: Ispovijest bosanske nene o zaboravljenim nepravdama komunizma”
U vremenu kada se sve češće romantizuje bivši komunistički režim, kada se po društvenim mrežama šire nostalgične slike „zlatnog doba“ socijalizma, i kad potomci partijskih funkcionera pokušavaju uvjeriti javnost da je “tada svima bilo bolje”, javi se povremeno jedan glas – tih, ali moćan. Glas jedne nene, muslimanke iz Bosne i Hercegovine, koja svojim svjedočenjem raskrinkava iluziju o ravnopravnosti i blagostanju u vremenima kada vjera nije bila poželjna, a identitet se morao skrivati.
U videu koji se dijeli među onima koji još pamte istinu – ne onu iz udžbenika, već iz kostiju i duše – pojavljuje se 92-godišnja starica. Umorna, ali pribrana. Krhka, ali duhom uspravna. Govori o periodu kada je biti musliman značilo biti građanin drugog reda. Kada su djeca odrastala bez vjerskih praznika, bez ezana, bez mekteba, a roditelji strepili da ih neko ne prijavi jer poste, klanjaju, ili jer su na bajram pripremili “više hrane nego što treba”.
Ta nena ne traži sažaljenje. Ona ne govori iz mržnje. Njene riječi nisu optužba, već opomena. Govori zato što zna da se istina prečesto prešutkuje, a zaborav nikada ne dolazi slučajno. Ona ne zaboravlja kako su muškarci odvođeni jer su učili Kur’an, kako su žene morale skrivati mahramu, kako se o vjeri šaptalo čak i među najbližima.
Danas mnogi idealiziraju prošlost kroz sigurnost stanova koje su roditelji dobili „po ključu“, kroz stabilne poslove, ljetovanja u odmaralištima, subvencije i “red na sve”. Ali ti isti redovi su često bili zatvoreni za one koji nisu nosili partijsku knjižicu. Nena nas podsjeća da iza svega toga stoji i tiha patnja ljudi koji su željeli zadržati ono najdublje u sebi – vjeru, ponos, identitet.
Njena ispovijest je rijetkost. Ne zato što takvih priča nema, već zato što su mnogi umrli bez da su ih ispričali, ili su prešutjeli iz straha. Ona sada govori za njih – za šutljive, zaboravljene, potisnute. Za one čiji se mezari nikada nisu otvarali za kameru, i čija imena nisu završila u knjigama.
Zato njene riječi treba slušati pažljivo. Ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti. Da nikada više ne dođe vrijeme kada će se ljudi stidjeti onoga što jesu. Da vjera ne bude smetnja, već sloboda. Da se nene ne boje pričati, a unuci ne boje slušati.
Jer neke istine treba ponavljati. Sve dok posljednji svjedok ne utihne prenosi senzorbih.ba
