Ostadoh ih željan, i njih i njihove majke.
Imali smo ih petoro pored sebe. Podizali smo ih ja i supruga i dali smo im najviše što smo mogli. Najstariji sin i kćerka su odavno u Švedskoj. Dva srednja sina su u Njemačkoj.
A najmlađi, njemu smo podredili svu našu preostalu ljubav. Oženio se i odselio u Zagreb.
Svima smo im dali dobro obrazovanje, troje ih ima fakultet. Ostala dvojica su dobri majstori, električari. Kada smo ostali sami, ja i moja supruga, ona je se teško razboljela.
Ja sam bio taj koji je bdio i brinuo se za nju. Toliko me je zadužila svojom dobrotom da sam joj bio na usluzi 24 sata. Sjećao sam se njenih riječi podrške kada smo kroz život zapadali u finansijske krize:”Nemoj da mi se sekiraš, daće dragi Bog izlaz, zajedno ćemo mi to.”
A onda sam je gledao bolesnu, bespomoćnu. Jedino su oči odavale onu nekadašnju toplinu koju nam je svima pružala. Moja djeca, naša draga djeca, su nas za 3 godine njene teške borbe sa bolešću samo 2 puta posjetila i nekoliko puta nazvala.. Duša moja draga je uzdisala, a niz ispijeno blijedo lice su se slivale suze, često, svakodnevno. Ne zbog bolesti, nego što njih pored nas nema sada, da ih ona još koji put vidi. I njih i unučad. A njih nema pa nema. Jednog jesenjeg praskozorja je se ugasila tiho kako je i živjela. Samo je rekla: “Reci im da ih volim, jako, najjače. Onako kako majka to samo i može i ispustila je dušu.” A ja sam dugo gledao u njene ugasle oči ne mogavši zaustaviti suze.
Možda joj nisam znao pokazati ljubav za života, ali volio sam je kao nikog. Na džennazu je došlo naše troje, od petoro djece. Ovo dvoje zbog posla “nisu mogli” .. Ne doći… još samo sada svojoj majci. Samo još sada.. Ali ja ih i pored svega volim, beskrajno, jer ona, moja supruga, živi u njihovim očima, očima naše djece. Znam da bi i ona tako odgovorila. A ja sada u kasnoj životnoj jeseni ujutro sam. Poslije sabaha pijem kahvu i odlutam bespućima staračkog sjećanja. I uvijek nalijem dva fildžana. I uvijek na prozor u to vrijeme sleti prelijepa bijela divlja golubica. Hranim je u ta doba..
Onda pijem kahvu i nekako mi bude lakše, ali svaki put plačem kada moram baciti puni fildžan kahve koja je ohladjela. Vrati me u surovu realnost. Onda dugo dovim, molim se za nju, za našu djecu, uprkos svemu, i za sebe. Samo da ne padnem nikome na teret.
I nadam se Božijoj milosti da će me uskoro sastaviti s njom.
I jutros je isto, potpuno kao i svakog jutra. Ali nakon toliko vremena bijela golubica ne dođe na prozor. Otvorih ga i dozivah je – uzalud.
Onda otvorih vrata da je bolje potražim i ugleda beskraj nebeskog plavetnila.
Elvir Peštalić Foto: ilustracija
